Moj internet dnevnik
Red army
Blog
subota, siječanj 14, 2017
Kada je 1989 godine, krenula prva obojena revolucija ili bolje reći kontra-revolucija nitko nije primjetio da se kao alat za rušenje tzv. narodnih i socijalističkih demokracija koriste oni koji su gle čuda bili poraženi u drugom svjetskom ratu i ratovali na strani onih koji su se borili protiv tzv.zapadne demokracije i sila koje su je predstvaljale.

Sve to je bilo upakirano u sjajnu ambalažu koja je trebala dati na važnosti događajima koji su sljedili. Umjesto toga, dogodila se konra-kontra-revolucija. Tzv. Prerestrojka prešla je u nešto što je postao planom konačnog obračuna, u kojem su se trebale oči u oči ogledati tada dvije najmoćnije sile.

Generalni Sekretar KP SSSR Mihail Gorbačov okupio je oko sebe samu kremu svoga establišmenta i donio odluke, koje su se kasnije pripisale pokojnom Borisu Jelcinu i drugim liderima post sovijetske ere.

U stvarnosti, uvidjevši da ga je njegov prijatelj zaribao, te da svako daljnje "opirati" budućnosti vodi u potpuni nestanak osnovnog dijela SSSR-a, RSSF, odlučeno je da se rapusti kako Varšavski ugovor, tako i da se uopče od sebe odbace sve tzv.narodne i socijalističke revolucije, zbog činjenice da su uglanom bile trošak i omča o vratu socijalnom stanju u samom SSSR-u.

A kako sve republike tog saveza nisu bile ni etnički, ali ni ekonomski jedinstvene, pretili su brojni građanski rtovi u koje bi neminovno bila uvučena i Crvena armija, uz moguće uvlačenje u sukob drugih stranih faktora, što bi im omogućilo da sa što manje smetanja dođu što bliže prirodnim resursima koje je tad najveća država svijeta imala.

Odlično odglumljen prevrat, a potom i raspad, omogućio je da se svo strateško naoružanje izvuče u Rusiju. Sa druge strane omogućio je pojedinim većim članicama nekadašnjeg saveza da uz mirnu tranziciju ostavre pomake koji prije nisu bili mogući. Razvoj je dakako tekao različito, ali ekonomski podaci su iznenađujući.

Nekada najjače članice SSSR-a, baltičke republike, odvojile su se dosta nasilno od saveza, uvjerene sa svojim sponzorima da će tadašnja država nasilnim putem gušiti nemire. Kada do toga nije došlo, ostali su zatečeni.

Danas su te tri države u u EU, suočene sa općim slabostima svoje tranzicije, opljačkane, napuštene i pretvorene u bojno polje. Krminal, tj. kontrabanda je sve prisutni način življenja, u čemu sudjeluju i pripadnici oružanih snaga tih država. 

Od kada su uvedene sankcije EU prema Rusiji, i ono malo privrede je dovedeno na aparate, te živi isključivo od dotacija susjeda. Pri čemu se unutar tih država krše ljudska i manjinska prava, prava na slobodu medija i izražavanja. 

Kako bi skrili svoj poraz, dio Europe uporno forsira tzv. napredak tih država, snimaju filmove o dolascima Bjelorusa u shoping itd. 

Uglavnom, EU i Amerika su početkom devedesetih prošlog stoljeća iskoristili "populističke pokrete" i ksenofobne grupe za obalvjanje prljava posla na istoku kontinenta. Mirno su stiskale oči, da nevide ono što se tada događalo. Jer, im je to odgovaralo.

Danas, kada se neki drugi "populistički pokreti" dižu, to im ne odgovara, koriste iste metode kao i totalitarni režimi da bi obuzdali spoznaju o svojim graškama, zabludama i krivici za sve ono što se danas valja starim kontinentom.

redarmy @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 9, 2017
Najnovija događanja u Evropi uvelike oponašaju događaje od prije osam godina. I tada je kao danas jedna super sila drugoj počela mahati oružijem pred kučnim vratima, očekujući da će ova druga ostati rezervirana prema tome.

Operacija koja je trebala pokazati svu slabost ove druge, pokazati je kao nesposobnu da zaštiti svoje ljude na terenu, te time je osramotiti pred ostatkom svijeta, završila je sramotom za onoga koji je sukob isprovocirao.

Radi se o ratu u Gruziji.

Na početku rata, masovni mediji u zemljama uljuđenih demokracija, nisu se oglasili ni retkom o stvarnoj pozadini rata.

U stvarnosti su pripremali svoje javnosti na po njima "neizbježno". I kada se to "dogodilo", kada je sila udarila na silu, započelo je cviljenje o agresiji, o nemilosrdnoj ruskoj odmazdi prema maloj i nezaštićenom Gruziji.

Nitko da napiše da je kao i sada na Baltiku, nesposobna politika, vođena svojim nestvarnim očekivanjima, podstrekivana od istih onih koji to i sada rade, krenula u još jednu operaciju tipa "oluja".

Umjesto nezainteresiranog UNCRO-a, na putu su im se ispriječili ruski plavi šljemovi.

Puno ih je poginulo u prvim satima napada.

Tad u Kremlju nije bio Putin, već Medvedev. I malo tko je očekivao da će taj kako su mu tepali liberal odlučnom silom reagirati na akt agresije na svoje trupe sa južne strane Kavkaza.

Udar je bio silovit. Još dan danas ostala je nepoznanica koliko je za 72 sata trajanja kontra udara kombiniranih ruskih snaga, poginulo i nestalo Gruzijaca, kao i pridruženih plaćenika iz drugih zemalja.

Ranije te godine dogodio se napad na ruske graničare, u kojima je učešće uzela i gruzijska vojska. Poginulo i ranjeno je četrdesetak graničara, a o cijelom događaju je snimljen i film.

Cijelo to vrijeme na teritoriji Gruzije bile su stacionirane američke tenkovske i specijalne snage.

Te snage su sada na drugim položajima, opet sa istim rasporedom.

Svi oni koji su pratili kratak Gruzijsko- Južno Osetijsko/ Abhaski rat znaju sto se tada dogodilo sa tim snagama i kako su se povukle sa Kavkaza.

Upravo zato, nebismo preporučili ni Poljacima, ali ni ostalima da se počnu zadovoljno smješkati. Baš suprotno. 

Jer ako je vjerovati rezultatima vojnih vježbi i ratnih djelovanja tih jedinica koje se prebacuju iz Amerike u Evropu, sudbina Napoleona nalikovala bi na poetiku.

Ako je kome palo na pamet da izvrši brz prodor prema Minsku, i  da na taj način matira Rusiju. A poznato je kome je to palo na pamet. Onda se moramo zapitati što u Americi rade bolnice za veterane?

I nemojte misliti da smo zabrinuti zbog svega, ne! Samo se čudimo da nakon svih poniženja koje su imali u prošlosti, neki iz Amerike traže još.

Pa neka im bude. Jer Rusi nemoraju raditi ništa, za njih to radi i ovoga puta majka Priroda.  

A da se  se nešto sprema jasno je svima koji se bave praćenjem događaja na terenu. Zato nije pitanje hoće li nečega biti, već kada će tabanje zapčeti. 

Sa jedne strane nalazi se 30 hiljada vojnika, četristo tenkova, stotinjak aviona i tisuće transportnih sredstava. Dok se sa druge strane nalazi tri puta manje vojnika, ali je tehnike tri puta više. 

U svakom slučaju snage se raspoređuju. Koškanje i izazivanje Irana, prošlo je ispod radara, trtljanje sa Kinezima je u punom zamahu. Indijci se naoružavaju kao ludi. Sve ide prema konačnom obračunu. 

A sve to zbog zloupotrebe demokracije od strane jedne žene.

 

redarmy @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 20, 2016
Nikada povijest nije bila tako potvrđena kao danas.

Sve ono što su o prostoru jugoistoka Europe govorili, pisali hroničari tokom proteklih vremena, dobijaju svoje uobličenje sada.

Sve ono što su napisali o ljudima, rodovima,narodima, religijama, danas se mogu primjeniti bez ostatka.

Jer, kada je svojedobno nezadovljno hrvatsko plemstvo odlučilo promjeniti povijesni tijek i pobunilo se, pod vodstvom Krste Frankopana i Petra Zrinksog, a sve zbog želje da njihova samovolja bude bez kontrole, nevjerujući narodu kojem su htjeli vladati, obraćaju se preko rodbiniskih veza Visokoj Porti za pomoć. Nude tada vazalni odnos i plaćanje danka Sultanu, a sve kako bi zaštitilo narodne pravice, čitaj svoje povlastice.

Sa druge strane, kada je stanje u odnosima sa Portom u devetnaestom stoljeću u Bosni i Hercegovini postalo nepodnošljivo lokalni moćnici su se snašli tako da su preko svojih veza u susjednim zemljama, uglavnom preko rođaka, dovabili oružije i opremu, za borbu protiv carske, vojske. 

I možda bi u svemu uspijeli, da ih nije "umirio" islamizirani Srbin iz Vojne Krajne, koji bez milosti krši poredak koji je do tada vladao u Bosni i Hercegovini.

A kada 1878. Austro-Ugarska ulazi u Bosnu i Hercegovinu, na nju bez razlike svoje oružije podižu Bosanci i Hercegovci bez razlike na vjeru ili nacionalnu pripadnost. Dakako da ih u tome predvode oni koji osjećaju da će dolaskom novih vlasti dosta toga izgubiti.

Sitna raja, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, smirena je tek kada je nova carevina ukazala da će mjenjati neke do tada nazadne pravne propise, ali i da će više ulagati u infrastsrukturu.

Naravno, ništa se nije moglo promjeniti bez stare elite, a ta je činila sve da joj ostane ono što je ranije imala.

Na poslijetku, svi pokušaji reformi u takvoj Bosni i Hercegovini, su zaustavljeni, neki odnosi u državi su promjenjeni, ali dosta toga je ostalo po starome. I tako sve do kraja prvog svjetskog rata.

Susjedna Crna Gora, je uvijek voljela govoriti kako je nastarija nezavisna država na Balkanu, sa neprekinutom državnosti, iako su razne Vladike priznavale supremaciju različitih paša, plaćajući im počesto danak ili pak obvezujući se da poludivlja plemena neće pustiti da kao skakavci opustoše susjedne im nahije.

Tek je dolazak Nikole Petrovića, označio promjenu odnosa prema moćnom suverenu. Što mitom, što dogovorima, uspijeva ono što niti jednoj zemlji na Balkanu nije pošlo za rukom. Da u nekih manje od sto godina površinu države, poveća za više od sto posto. Možda bi i više, da ga nisu nagazili "saveznici" Britanci i Francuzi. 

Ipak, pokazao se kao mudar vladar, jer umjesto politike svojih predaka, izabrao je politiku suživota, što mu je i olakšalo širenje prema vani. Ono unutra riješavano je na razne načine ranije. Jer, kako je među Crnogorcima vrijedilo isto pravilo kao i među Albancima, mnoga su plemena izbjegla iz te zemlje u susjedne zemlje kako bi izbjegla istrebljenje.

Događalo se da zbog česte gladi i bolesti i sami glavari Crne Gore, prodaju cjele katune susjedima, uglavnom carstvima na zapadu, ali i Dubrovačkoj Republici, za kolonizaciju ispražnjenih prostora, nakon velikih povijesnih promjena.

Nikola Petrović to je zabranio, potegao u suprotnom pravcu, sebi dovodeći učene glave iz susjedstva da razvijaju do tada u kamen zametenu Crnu Goru. 

Njegova najveća greška bila je ulazak u Prvi Svjetski rat, nedugo nakon što je njegova kraljevina izgubila skoro trećinu muškog stanovništva u bitkama u sjevernoj Albaniji sa Turcima.

Za njega je važilo pravilo da mu je kao i nekim njegovim precima riječ bila svetinja, ali i da je za razliku od njih htio nemoguće, da Cetinje bude središtve Južnim Slavenima.

Kako je Otomansko Carstvo bilo multietničko, uređeno na principu primata Otomana, ali i neprikosnovenog prava drugih, tako je u nekoliko stoljeća njegova postojanja karta nacionalne i vjerske isprepletenosti poprimila obrise leopardove kože.

Na takvu mapu, Srbijaci, namjerno ne pišemo Srbi, jer postoji velika razlika, vođeni stranim interesima, podižu tri ustanka, jedan za drugim, da bi pitanje međunacionalnih, međukonfesionalnih i ekonomskih odnosa riješili na način koji je bio nedvojbeno potaknut od njihove elite. Za koju Knjaz Miloš veli kako su bili kramari kojima se posrećilo da postanu gospoda, iako se potpisati znaju samo palcem.

To ih nije smetalo da 1868. godine pometu svaki spomen islama u Knjaževini Srbiji. Taj potez toliko je zgrozio ondašnju Europu, da na Berlinskom Kongresu 1878. nisu dobili ništa više doli veće autonomije.

Nezadovljna elita, uočivši da dovijaju sirotinjsku mahalu, više puta od tada gurala je Srbiju u niz ratova iz kojih nikada nije izlazila kao potpuni pobjednik, a niti potpuno afirmirana država. Čak i ulaskom u Kraljevinu SHS, ušli su zbog interesa tadašnjeg regenta Aleksandra da poveća privatno bogatsvo na račun države.(Poznato zar ne?)

Pri ovom tzv. putu oslobađanja svih Srba i stavljanja istih u jednu državu, nisu se libili sudjelovati u nekoliko genocida, a zadnji je bio u južnim dijelovima Hrvatske, kada su bezobzirno lokalno pravoslavno stanovništvo silom priveli u izmišljenu naciju, Iako je većina tamošnjih Pravoslavaca bila porijeklom iz Crne Gore, Albanije i Rumunjske, te se u obredima služila grčkom liturgijom.

Isto se pokušalo sa Crnogorcima nakon 1919. godine, ali je siroki nacionalni ustanak to odgodio, da bi nakon drugog svijetskog rata, u potpunosti bio uništen.

U sljedećem nastavku biti će riječi o ostalim težnjama i elitama koje su ih hranile.

redarmy @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 5, 2016
Turska osvajanja Balkana onako kako to stoji u stvarnoj povjesnoj građi, a ne u romantiziranim i noveliziranim povijestima Balkanskih naroda, nisu bila ništa drugo već ulaženje u prostor koji je cijelo stoljeće bio vjetrometina raznih unutrašnjih i vanjskih sukoba, moralnog i ekonomskog kolapsa.

Zato je tursko osvajanje u mnoštvu zemalja kod prostoga puka bila popraćena i uz neskriveno odobravanje, jer su novi vlastodršci na početku, većinom malobrojni, ponjeli nešto od rimsko-bizantskih uzora i prenjeli to na novoosvjene teritorije. 

Turci su imali dva različita pravca razvoja, jedan je bio od odlućujućeg značenja za razvoj i kulturno sazrijevanje naroda Balkana. 

Bili su to Turci Osmanlije, koji se već sredinom četrnaestog stoljeća zalječu u krajeve do Alpa, razgledavajuči i izviđajuči. Sklapajući usput savezništva sa lokalnim velmožama i običnim stanovnicima.

I kada u bici na Kosovu, na polju Gazimestan, dođu u sraz sa kršćanskim vojskama naroda i država koje su tada postojale na Balkanu, na svojoj strani već imaju kršćanske vazale, koji ratuju uz njih.

A kada na tom polju dožive gubitak svojeg sultana Murata I, kojega nasljeđuje Bajazit, njegov sin,ne povlače se već bitku završavaju sporazumom kojim se stvara obiteljski savez između Osmanlija i suprostavljenih im kršćanskih velmoža

Kršćanske snage su se obvezale na vazalni položaj, davanjem vojske i godišnjeg danka.

Sama Kosovska bitka postala je mit jednog nacionalizma, a u stvarnosti je apologija sve gluposti koja prožima narode na Balkanu.

Uvjerenja su da mogu sami. Zato im ne odgovovaraju povijesne činjenice koje govore, da je njihova međusobna  ovisnost kroz vrijeme bila vrlo velika.

Bitka na Kosovu dugo je pripremana. O njoj su se vodile vojno-političke debate tog vremena, a glavna briga svih bilo je tko će povesti vojsku sastavljenu od preko osam komponenata.

Tadašnji Knez Lazar, nije imao dovoljno ni snage, ali ni dostojnu titulu da postane glavnokomandujući balkanskih snaga. Zato mu je na ad hoc zasjedanju dodjeljena titula Cara, iako to u stvarnosti nije bio.

To mu je bila i nagrada zbog nekoliko uspjelih vojni protiv Murata I, u kojima je Knez razvalio Sultana. Zbog čega se u stvarnosti i odigrala ta kontroverzna bitka.

Nakon te bitke Osmanlije su shvatile da nije baš pametno sve riješavati oružijem, jer da će time dodatno ujediniti kršćanski Balkan, zato su laskanjem i dodvoravnjem nastojali rascjepkati protivnike i sa minimalnim snagama dobiti sto više.

No, nakon po njih kobne bitke pod Ankarom, kada Huni razbijaju turske snage, i zarobljavaju Osmanski dvor, stanje se bitno mjenja.

Trebalo je još tridesetak godina dok Osmanlije pod Mehmendom Osvajačem nisu osnažile i krenule u ponovno osvajanje.

Čuveno je za cijeli taj period da Osmanlije nisu na svom pohodu nailazili na veći otpor. Da su im uveliko prilazili mnogi, odričući se stare vjere i preuzimajući novu. A da je u duhu prosvjećenosti Osmanskog dvora, kršćanima kako onima Ortodoksnima, tako i onim Katoličkim data puna vjerska sloboda u okviru vladajućeg šerijatskog prava. 

Sam Mehmed II Osvajač je svojom osobnom gestom došavši u Bosnu dao pravo bosanskim Franjevcima, da pod njegovom vlasti pronose katoličku vjeru, ali da nesmiju imati veza sa zapadom.

U Carigradu je za Patrijarha istoka postavio svećenika koji se uvelke protivio unijačenju, koje je bilo provedeno neposredno pred pad tog grada 1453.g. u ruke Osmanlija.

Svojim potezom Sultani su na svoju teritoriju privukli i mnoštvo Židova, napose Sefarda, kako bi ojačali bankarski sektor i malu privredu.

Sa Balkana su sebi dovlačili robusne momke, i jedre cure, kako bi se mogli snažnije širiti diljem Mediterana. O čemu svjedoče mnoge zadužbine viđenijih Osmanskih velmoža u raznim državama na Balkanu.

U Osmanskoj službi svoje mjesto su nalazili na tisuće ćata, kuhara, vojnika, sve do Paša i Velikih Vezira, a sve iz krajeva na kojima se danas nalaze male nesposobne državice nekadašnje velike Jugoslavije.

Koliki je bio priliv takvih u Osmansku službu, govori i činjenica da je dosta takvih dolazilo iz prostora koji su se naslanjali na Osmansko Carstvo i nisu bili rođeni kao Osmanski podanici.

Ta oslonjenost i privrženost bila je razvijena sve do kraja prvog svjetskog rata, kada pod prisilom novih nacionalnih ideja polako zamire.

Ipak, zemlja koja je prva priznala novonastalu Republiku Tursku, pod Kemal Pašom Ataturkom, bila je 1923. tadašnja Kraljevina SHS. 

U stvari, kada gledamo odnos uglavnom Slavenskog stanovništva sa Balkana, uviđamo njegovu naklonost prema Visokog Porti. Do sukoba često dolazi, ne toliko zbog presija sa strane centralne turske vlasti, već zbog kriminalnog ponašanja lokalnih močnika, počesto spremnih na sve kako bi opstali u svojem bogatskvu.

Osmanskoj najezdu jedino su rezervirano dočekali Hrvati. Koji se što kronike u Istambulu bilježe, nisu ničim dali uvuči u savez sa ostalim narodima Balkana protiv njih, ali nisu bili ni uz Osmanlije. Za Hrvate vjrijedilo da su odvažni ratnici, ali svojeglavi i često prijeki. Reklo bi se nekako sirovo brutalni. Po sultanu Sulejmanu razlog leži u pomanjkanju kulture, nepostojanju empatije i nekoj vrsti sebičnosti.

Sa druge strane, uvidio je spretnost, spremnost za spletkarenje, ratnu taktiku i diplomaciju, pa zato i nije čudno što mu je jedan od vezira bio i Rustem-paša. Hrvat iz okolice Skradina.

Albanci su pak bili elitna vojska, Srbi trgovci i zanatlije, Grci su bili dobri poljodjelci i stočari, Bugari vjerni utjerivači duga. a Bosanski i Hercegovi velika gospoda. 

Svi oni redom nisu mogli jedni uz druge, ali pod turbanom su djelovali punih pet stoljeća. I vjerovatno bi i dalje da političke silnice devetnaestog stoljeća nisu kao i danas iskoristile te bedake za ostvarivanje tuđih ciljeva. A onaj tko ponavlja povijest, nema se zbog čega buniti.

redarmy @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 63 | Prikaži komentare
subota, studeni 26, 2016
"Istina je ono što ja zborim"- rijeći su mnogih intelektualaca sa ovih prostora.

Za njih ne postoji historicističko istraživanje, ne postoje historijske knjige, a historijski akteri su samo oni koji odgovaraju njihovim političkim spoznajama.

Upravo tako, političkim spoznajama. Jer, što velikih Bizantiski car Konstantin Porfirogenet ima sa gluposti koja vlada na Balkanu od soljeća sednom?!

Ima veze u tome što ga uvlike prešućuju "veliki povijesničari" malih balkanskih naroda.

Nitko baš ne hrli da pokaže istinu o sebe, kada je sve ono što se istinom zove na Balkanu, pisano desetercem i opjevano posebnim glazbenim izričajima.

Nije stoga zgoreg spomenuti, kako su se protiv svih objektivnih viđenja sa strane uzdizali "romantici nacionalne ideje" sa prostora koje danas objedinjuje jednakost u laganju. 

Pa je veći onaj tko više može lagati o sebi. A koliko ta laž ide daleko, i gdje je tu lokalna intelektualna elita, najbolje govori stanje oko Nikole Tesle. 

Za njega su neki intelektualci izjavili kako je njegovo rođenje među Srbima, dokaz kako je veliko značenje i ugled  srpstva u vasceloj vasioni.

Nasuprot toga stoji hrvatska iconografija koja ga želi sebi, ali ima problem što nezna što bi sa sobom kada bi ga prigrlila. Odnosno kako bi objasnila da nije ono što je on bio i da nema nikakve veze sa njegovim etnosom. Zato je dobro ga ponekad spominjati, ali još bolje zauvjek skriti.

Tako je sa svime što se tiče Balkana i odnosa na njemu. 

O tome je pisao veliki Porfirogenet, a na njega su se nastavljali neznani ili znani kroničari vremena. 

I uvjek, baš uvjek se njihovo razmišljanje dijelilo na ono koje odgovara i ono koje ne odgovara, trenutnom političkom stanju. U takvoj situaciji, nije čudo da  bi se, a da je to moguće, dežurni nacionalistički higijeničari najozbiljnije pozabavili svima onima od stoljeća prvog do danas, koji im kvare predodžbu o sebi.

Jasno je kako pitanje nacije, na primjeru dvaju najvećih nacionalizama Balkana. Onog Hrvatskog i onog Srpskog, ne žele da se zna kako su njihove nacije nastale. I kako je uvijek, glasna manjina, zgazila tihu i razboritu većinu. 

U Hrvatskoj su tako nestali mnogi autohtoni narodi, stopljeni nasilnim pokatoličavanjem u jednu dosta divergentu cijelinu, koju i danas jedino plašenje drugačijim može održati zajedno.

Srbija ima problem da sakrije kako je malte ne genocidom protiv muslimanskog stanovništva i naseljavanjem stanovništva iz drugih krajeva Balkana nastala srpska nacija. Koju je u jedno vezala nasilna hrtistijanizacija SPC-a.

Toliko agresivna da je svoje ideje opasno prelivala na druge, sa poraznim rezultatima.

Zadnji trzaj takve politike odvija se danas u Vojvodini. Koju svim kapacitetima propale države, Srbija želi okupirati, zatrti joj povijest, i posebnost, dokazujuči tako da ni do danas nije prihvaćeno učenje naravnog zakona.

A dokle to može sezati, dovoljno je pogledati u spjevu "Gorski Vijenac". Dijelu koje opisuje ono što bi danas zvali genocid. Ali i koje pokazuje kako je nemoguće živjeti izdvojen od različitog.

Crna Gora je ujedno i jedina zemlja Balkana koja je zadržala sve osvojene teritoriji iz novije povijesti, i ona zemlja koja sastavom stanovništvo zbori o gluposti koja se još uvjek širi prostorom od Karavanki do Istambula.

 

 

redarmy @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 84 | Prikaži komentare
petak, studeni 18, 2016
Opisati narode i običaje na jugoistoku Evrope, nije mogao nitko bolje do oni kojim su tim prostorom vladali od prvog stoljeća nove ere, u različitim varijantama.

Njihove spoznaje postale su dijelovi povijesti,koje moderne povijesne perjanice u državama opstalim ili nastalim nakon velikog prevrata devedesetih godina prošlog stoljeća, uporno skrivaju od šire domaće javnosti.

Potrebe dnevne politike nalažu da se postavi samohvala kao temeljni kamen na kojemu počinje povijesna egzistencija malih naroda sa jugoistoka Evrope. pa zato nije baš popularno ulaziti u dublje analize nastanka, opstanka i postojanja suvremenih nacija na tom prostoru.

Jednostavno, ti narodi nisu bili nacionalno  jedinstveni, oni nisu ono što o sebi žele vjerovati i učestalo se zbog toga nastoji dokazati nedokazivo. Kako su nekada tamo davno u prošlosti bili bolji nego što to stvarno jesu bili.

Koliko su bili dobri, ili kulturni, govori činjenica da se o dijelu povijesti tih naroda iz njihovih izvora nemože gotovo ništa naći u pisanom formatu.

Kako bi se to opravdalo danas se širi legenda, pomognuta povijesničarima iz političkih mješina, "kako se eto tada događalo da su novodolazeći vladari uništavali arhive predhodnika, kako bi zatrli svaki spomen o njemu ili njoj."

Ali, stvarnost je brutalna, i svodi se na činjenicu da dobrih pet stoljeća ti narodi nisu imali pisane povijesti, te da svoju spoznaju o sebi nesebično kopiraju iz spisa nekih drugih, uglavnom onih koji su ih doticali ili sa njima upravljali. Samo zato što je literalnost tih naroda bila posuta onima koji su imali moć topuza, ali ne i znanje, pismenost.

Još su stari Bizantici pokazali tko je i što od svih tih naroda kojima su oni dozvolili da se nasele u prostor njihove carevine, uz uvjet da preuzmu obranu granica carstva na sebe.

Od velike ideje kako neki od tih naroda, npr.Hrvati pripadaju zapadnoj kulturi, nema ništa, jer su upravo od Bizanta primili kršćanstvo i osnove pune pismenosti, koju su primili preko prosvjetitelja Sv.Ćirila i Metoda. 

Za njih i susjedne im Srbe tvrdi se da imaju primjese turkofonskog stanovništa srednje Azije, dok se za njihove susjede Bugare i Mađare, tvrdi da su turkofoni, koji su pred navalom Huna potegli u prostor koji danas nastanjuju.

Jedino što se Albance ne svrstava, jer je njihova priroda nastanka i opstanka kao nacije ima veliku rupu u povjesnih analima. Po nekima oni su dijelom domicilni Iliri uz manju primjesu Turkmena, koji su u četvrtom i petom stoljeću stigli kao predhodnica velike seobe naroda.

Dakako da je nekoliko područja tih pet stoljeća imalo znatnu većinu romaniziranog stanovništva, koje se na razne načine utopilo u slaveniziranu većinu, koju su svojim organizacijskim sposobnostima počeli oblikovati Avari. Što su na kraju svega došli na tada dosta nestabilo tlo Bizanta. 

Bilo ih je malo, ali su bili elitna vojska koja je koristeći svoje spoznaje, vlast učvršćivala vežući se udajama i ženidbama za rodovsko plemstvo naroda na koje su nalegli tih prvih stoljeća post rimske uprave na Balkanu.

I već tu nailazimo, na problem za dežurne teoretičare državotvorne povijesti.

"Kako običnom puku objasniti da nismo ništa više od kanalizacijske mješavine, koja jednako smrdi? Jer je narod kojem se pripada imao sličan razvojni put kao njegovi susjedi." " A pri tome smo počesto dijelili zajedničke gospodare, kao i zajedničku opsesiju da zatučemo svaku pisanu riječ o sebi."

Za pravilno viđenje tih vremena, a  potom i onoga što ide danas, nužno je pogledati te davne arhive, pisanja o nekim drugim ljudima i sličnim događajima, onima danas. 

Knjige davnih dana govore o ljudima koji nisu znali ništa do skupljati nađeno na stablima, i čuvati nepregledna stada. O onima koji su lovili, kako bi preživjeli, do te mjere da su pojedine životinjske vrste istrijebljene.

Ne zbori se tu o činjenici kako se povijesno mijenjao prostor kojem se sada nastoji vladati na nemoguć način.

Kako je na vrhu noža utjerivana religijska,a time i nacionalna pripadost, posljednjih desetljeća devetnaestog stoljeća, uz svestranu pomoć Hasburga. Koji su pak imali nadu da će na taj način, idejom Podijeli i zavladaj, opstati na povijesnoj vjetrometini.

Do tada je povijest zabilježila kako se vjera mjenjala po potrebi. Kako su novi gospodari ostali oni stari, samo što su promjenili vjeru, kao što je to slučaj sa tzv. Turskom najezdom. Koju su gle čuda objeručke prihvatili kako vlastela, tako i kmetovi, zgroženi "kršćanskom uljudbom" mađarskog dvora i tadašnje katoličke crkve.

redarmy @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, studeni 11, 2016
Problem NATO-a leži u stanju oružanih snaga u mnogim istočno europskim komponentama Saveza.

Najgore stanje je u dijelovima spojnica Saveza sa Balkana, i to sa članicama Slovenijom i Hrvatskom, a naročito sa kandidatkinjom Crnom Gorom.

Stanje u oružanim snagama tih država je usporediva sa stanjem u socijalnoj zaštiti. Gdje se osim za plaće, malo i gotovo ništa izdvaja za opremu.

Te vojske osim KOV, ostalo nemaju ili je toliko zastarjelo da se neda upotrijebiti ni u jednoj vojnoj operaciji. Pa se može govoriti da za sve akcije unutar Saveza, taj isti savez skuplja milodare, kako bi se mogle okupiti neke respektabilne snage za djelovanje na zadacima koje Savez zada tim komponentama.

O čemu se ovdje govori, jasno je kada se vidi način na koji djeluju vojske Slovenije, Hrvatske i Crne Gore u akcijama Saveza u Afganistanu.

A što je kulminiralo sa sramotnim ponašanjem Ministarstva Obrane Republike Hrvatske oko donacija SAD-a, ratnom zrakoplovstvu te vojske.

Naime, nakon što je najavljena donacija, sve oko toga je objavljeno u medijima. Osim nekih bitnih detalja.

Nije objavljeno tako da će oružane snage Republike Hrvatske dobiti samo goli hardver, te da je potrebno izdvojiti novac za dodatnu opremu, rezervne dijelove, te municiju za donirane helihoptere.

Nakon toga se odustalo od doniranja raketa srednjeg dometa, jer je postalo jasno kako za servisiranje tog sustava zemlja članica NATO-a nema novca.

Slovenija je sa druge strane otvoreno priznala da joj članstvo u Savezu predstvlja smetnju, jer je stanje u tamošnjim oružanim snagama kaotično. 

Stanje vojnog hardvera je katastrofalno, dok je ljudstvo brojčano i materijalno podkapacitirano. Tako da bez većih dotacija iz drugih članica Saveza, nebi bile operativne u većim vojnim djelovanjima.

Sve ide dotle da je korištenje pojedinih komponenti oružanih snaga, opasno za život onih koji ih koriste.

Nikakva ozbiljnost nije nikada pokazana od strane Crnogorskih vlasti u pogledu stanja i održavanja vlastite vojne sposobnosti. Jer sa svojih oko pet hiljada pripadnika oružanih snaga, ta država se pretvorila za diskont naoružanja iz arsenala nekadašnje JNA. A to,pokazalo se nedavno, je glavni razlog ulaska Crne Gore u NATO. Odnosno, pokušaj saveza da stavi šapu na netransparentno prodavanje vojnog hardvera po svijetu.

Ni pokušaj Saveza da ukaže Generalštabu Vojske Crne Gore, da je nužno neke dijelove vojnog ustroja zadržati nije pomoglo u očuvanju kakve takve vojne sposobnosti te male balkanske državice.

Zato kada se postavilo pitanje participacije oružanih snaga nekada članica jugoslavenske federacije u operacijama Saveza na Baltiku, spoznalo se koliko je stanje na Balkanu alrmantno.

Ni jedna od vojski nema ni materijalnih ni stručnih sposobnosti samostalnog djelvanja u širim vojnim operacijama. Sve doslovno služe za uhljebljivanje neperspektivnog stanvoništva. A troškovi održavanja sustava su tako koncipirani da se za modernizaciju hardvera i nabavku softvera troši tek nekoliko postotaka ukupnih vojnih proračuna rečenih vojski.

Ukratko, sve te vojske su stavljene pod nadzor nadležnih vojnih struktura Saveza, strukturno su podređene generalštabovima drugih savezničkih vojski, a u bojne akcije neće nikada ići.

Na sve to se naslanja i katastrofa sa vojnim osobljem, koje je ili nasljeđeno iz bivšeg sustava, ili je opterećeno neprocesuiranjem ratnih zločina iz ratova na  Balkanu, devedesetih godina prošlog stoljeća.

A što se manifestira najnovijom aferom u čijem je središtu ministar obrane Republike Hrvatske. Ili djelovanjem bivšeg premijera Crne Gore prema dijelu osoblja svojih snaga. Uz slovenski pokušaj političkog utjecaja na oružane snage.

redarmy @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 10, 2016
Kolika je kriza i u što se pretvorirala Republika Hrvatska najbolje se očitava kroz stanje u jednoj od nekada vodećih stranaka u toj zemlji, SDP- Socijal-Demokratskoj Partiji Hrvatske.

Nastala na razvalinama Saveza Komunista Hrvatske u osvit promjena koje su označile nasilno odvajanje od svijetle prošlosti, a pod vodstvom generalnog sekretara Ivice Račana i naknadnim ujedinavanjem sa Socijaldemokratima Antuna Vujića, a uz njega je tada bio i Miroslav Tuđman, najstariji sin tadašnjeg Predsjednika HDZ-a i prvog Predsjednika Republike Hrvatske.

Stranka, koju je cijelo vrijeme od osnivanja do svoje smrti vodio Račan, odlikovala se nagodbenjaštvom, arogancijom, dvoličnošću i počesto se služila podmetanjima i izdajom svojeg izbornog tijela.

U osvit demokratskih promjena, neželeći povesti Republiku Hrvatsku u demokratske promjene, kroz miran i ujednačen razvoj, bez sukoba sa tada dominantnom srbijanskom velikodržavnom politiko, a bojeći se za sudbinu nekih sebe, i svojih najblližih suradnika, taj vođa SDP-a prvo je iz svojih redova izbacio sve one koji se nisu slagali sa nacionalističkim nagnućem stranke, kao i njenim bježanjem od antifšističkog nasljeđa drugog svijetskog rata.

Igrajući uvijek na dvije stolice, kao netko tko spašava svoju kožu, zarad interesa ukupnog stanovništva kojim je tada upravljao, Račan je sa svojim suradnicima prvo isporučio naoružanje TO SRH, SSNO SFRJ, da bi potom pitijevski oprao ruke, lagajući o stvarnom načinu na koji je oružije došlo u posjed tadašnje JNA.

Sa druge strane, uveliko se pregovaralo sa HDZ-om o prepuštanju vlasti na prvim višestranačkim izborima održanim 1990. g. Uz neke dodatke tome, kako zeznuti Koaliciju narodnog sporazuma.

Na obje strane u pregovorima nalazili su se bivši partijski drugovi.

Znali su što im je cilj. A taj cilj mogli su postići jedino ratom. Zbog toga je trebalo učiniti sve da se tenzije rasplamsaju.

Glavnu ulogu u svemu preuzela je SDS SRH, odnosno kasnije RH, koja je odabranim ekipama na terenu dostavljala obimne osobne podatke o pojedincima i čitavim obiteljima na koje se nemože računati, te koje je potrebno neutralizirati.

Pod devizom "tko nije sa nama,taj je protiv nas", udružena grupacija je sklopila sporazum u jesen 1990. godine, kada je kao glavni neprijatelj "nove demokratske Hrvatske" pronađen u manjinama i onim Hrvatima koji se nisu uklapali u kalkulcije.

Zato, umjesto da djeluje na smirenju situacije na terenu, gdje su pripadnici navlastito srpske manjine bili u u znatnom broju, SDP Hrvatske se pasivizirao, ostavio se sa strane, i predao u ruke Miloševiću, do tada većinski opredjeljnu manjinu za suživot sa većinskim narodom, uz samo jedan uvjet. Poštivanje ugovora o nastanku Kraljevine Hrvatske iz 1903. godine.

Kada je prvi Predsjendik RH preuzeo na sebe osmišljavanje akcije protiv tzv. vanjske i unutrašnje ugroze,SDP na čelu sa Ivicom Račanom je odahnuo. Zadovoljan što je imovina koja je nekada pripadala SKH gotovo u cijelosti pripala njima.

Uništenje zemlje, rast netrpeljivosti, odlazak ljudi, zbjegovi, razaranje države iznutre, nije ih zanimao, jer su se uvelike bojali za sebe odbijajući biti opazicija i u ratu koji se tada vodio.

Ono što je sljedilo kasnije, samo je nastavak takvog nagodbenjaštva u kojemu uglavnom stradaju oni najranjiviji u Republici Hrvatskoj. 

Jer, SDP se uvijek igra sudbinama masa, navlastito manjinama, koje uvijek koristi kako bi im smanjio brojčano stanje na terenu. Dok se glavna ekipa bavi spajanjem sa vodećim biznisom u državi, uništavajući i ono malo socijalne države, propisano čak i ustavom Republike Hrvatske. Provodeći najgoru neoliberalnu i nacionalističku politiku, a sve zamotano u tzv. sukob sa desnicom.

SDP je kroz dokumentaciju SDS izveo lustraciju u mnogim državnim institucijama, pomogavši HDZ-u u stvaranju etnički i konzervativno klerikalističke Republike Hrvatske, iz koje se bježi na sve moguće načine.

A opet dogovorom se nedozvoljava osnivanje Cenzusa stanovništva Repbulike Hrvatske,kako se nebi mogao transparentno uvidjeti rezultat jedne povijesne prevare.

redarmy @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 2, 2016
Čija je Bosna i Hercegovina?

Tko je taj koji ima pravo iznositi mišljenje o događajima u tom međunarodnom protektoratu?

Mogu li to činiti države iz njenog okruženja, ujedno neke od njih i povezane međunarodnim ugovorima sa tom Bosnom i Hercegovinom u savez država!?

Zašto bi događanje u Bosni i Hercegovini bilo toliko opasno da na noge svako malo podigne cijelo susjedstvo ili samo jedan njegov dio?

Bosna i Hercegovina je umorna, bez budućnosti, zgađena nad svime što su joj uradili, da bi sada pristala da joj susjedi određuju puteve razvoja.

Nakon propalog referenduma u Republici Srpskoj, sada smo dobili novi referednum kojim je jasno iskazano kako još jednoj koponenti "Dejtonskog sporazuma" nije stalo do te i takve Bosne i Hercegovine.

Prekjučerašnjim hapšenjem desetine bivših pripadnika bivšeg Hrvatskog Vijeća Obrane, ili po Šuškovom Herceg-Bosanske filijale Hrvatske Vojske, uzburkale su se strasti sa druge obale Save i Une.

Pokazalo se kako Hrvatska i njena politika u cijlosti do pravde, prava i ljudskog dostojanstva drže kao do lanjskog snjega.

Nije bitno kojem se krilu političkog spektra naginje, ocijene su u vlas iste:"nedopostivo je da se procesuiraju Hrvati u Bosni i Hercegovini, uz to hrvatski građani":

U toj kakofoniji od izjave, dolazimo do nečega što se zove aparthaid i što se prema svim uzusima te ideje provodi u Hrvatskoj svih ovih godina.

Naime, postoje i drugi građani Hrvatske, koji nisu etnički Hrvati, ali za njih ne vrijedi pravilo da im se nesmije i nemože suditi. Pogotovo za ratni zločin, počinjen nad pripadnicima druge nacionalne skupine ili u ratu na teritoriju druge države.

Zadnji izbori u Bosni i Hercegovini, smatrani su kao ekces, sada je pak jasno kako se politička shizofrenija uveliko ukorijenila među političare i dobar dio javnosti u Hrvatskoj. Gdje ti isti sebe vide kao nad ljude i posebnu vrstu, kojoj se nesmije ništa, jer su sve radili iz plemenitih pobuda oslobađanja svojeg naciona. 

To što tog naciona ima svakog sata sve manje, njih ne zanima. Jer, docirajuči jednom protektoratu što smije, a što ne smije napraviti na svojem teritoriju, političari tipa Kovač i Bulj pokazuju strah za sebe. 

Nema tu brige za druge, jer da ima tada bi se podržala Bosna i Hercegovina u procesuiranju, sumljivih radnji jednog generala Bosansko-hercegovačke komponente HV, te desetak drugih pripadnika te nekadašnje formacije. 

Ovako, potpuno se opravda poziva mjerodavne  da Zagrebu prenesu najveću zabrinutost, i najoštije upozorenje da mješanje u stvari druge države, usto EU protektorara, kandidata za članstvo u asocijacji, uz upotrebu ucjene vezane uz napredovanje prema EU integracijama Bosne i Hercegovine, sa politikom EU nema nikavne veze i da zahtjeva suradnju Hrvatske u otkrivanju istine, te procesuiranje istih.

U protivnom treba Hrvatskoj zaprijtiti sankcijama, kojima je več izložena neko vrijeme, zbog širenja nestabilnosti u regiju Zapadnog Balkana. Bez obzira što na to ima reći State Departament.

Trebalo bi navesti službenom Zagrebu kako je briga o svojim građanima pohvalna, ali da se treba brinuti o svim svojim građanima, a ne samo o nekima. Jer, dok se složno diže na obranu potencijalnih ratnih zločinaca, po nekadašnjim sektorima UNPA zona, čak se i mrtvi iseljavaju iz svojih počivališta, dok živi nemaju pravo ni na struju, ni na vodu, a EU i ostalim agencijama se brani da im pomognu u razvoju istoga.

Jednostavno, Hrvatska sada ima problem sa činjenicom da je definitivno prešla onu crtu koja antifašističku Europu dijeli od poreženih sila fašizma koje uveliko divljaju istokom EU. Zato, kao u slučaju Poljske i nešto Mađarske, treba javno reći- gospodo u Hrvatskoj bilo je dosta.

redarmy @ 12:35 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 9, 2016
Nakon svih promjena i zarona, na prostorima jugoistoka Evrope, došlo je do još jednog uranjanja.

Ovoga puta neki su toliko nervozni, da su i oni uronili u rudnike Trepče.

Ono što je bitno za te rudnike, jeste da su ih razvijali prvo Englezi, da bi ih u toku drugog svjetskog rata razvijali SS-ovci. 

Njihove planove i ostavštinu, dalje su pokušavali razviti radni ljudi i samoupravljači. Sve dok u rudniku nije pukla radnička pobuna protiv radne države uz traženje nacionalnih prava Albanaca na Kosovu i Metohiji.

I baš kada se umišljalo kako se radi o jednostavnom nacionalizmu, potaknutom iz susjedne Albanije, najnoviji dogoađaji uveliko su promjenile tijek razmatranja povijesti.

Sada nakon najnovijih događanja oko tog rudnika, postavlja se pitanje nije li upravo zbog njegovog navodnog bogastva nastao krvavi obračun na Balkanu?

O bogatsvima koja se kriju u utrobi tog rudnika, kruže legende.

Nešto smo o tome pričali ranije. 

Legende su toliko jake, da čak i službena politika na svim stranama barata nenormalnim cifrana o vrijednosti toga rudarskog kopa.

Ono što svakoga zanima jeste zlato, platina, krom i magnezij, kojega prema podacima iz 1942. godine nema u tako velikim količinama kako se to predstavljalo u predratna vremena.

Za značajniju eksplataciju Trepče, potrebno je, po tadašnjim podacima ulaganje od više milijardi današnjih eura. A tog novca nema ni jedna o dviju strana u sporu.

Treća strana u sporu za to nema tehnologiju, zato su pitanja bez odgovora.

Ono što smo razmatrali u prošlom izlaganju o Tesli, ovdje vodi svoj nastavak.

Ako zlata i platine više nema u tolikim količinama da se isplate kopati, onda čemu toliko otimanje oko bezvrijednog kopa?

Zašto ulagati eure u nešto što nema vrijednost? Ili vrijednost leži u nečemu što nije toliko eksponirano u prošlosti, a bitno je za buduću tehnologiju.

Samo, prema svim nalazima raznih komisija od 1938 na ovamo, za materijale koji se traže na tom dijelu Kosova i Metohije, potrebno je zaorati na dubinu od preko kilometra, u stijenu koja je tektonski nestabilna, i gdje temperature razvaljuju na preko 60 C. 

Koristeći se dosezima iz ostavštine velikog Tesle, propala Jugoslavija je gradila reaktor u Vinči kod Beograda. A u potrazi za gorivom išlo se po cijeloj tadašnjoj državi. Kopanjem je ustanovljeno da istočni dio te države obiluje rijetkim metalima i poludragim kamenjem, kasnije uveliko potrebnim u novim industrijama.

Od uranija nije bilo ništa, ali su nađene velike količine materijala koji se kasnije koristio u razvoju vojne idustrije.

Uranij je tražen jer se držalo da ga prate veće naslage plemenitih metala. Što se pokazalo kao promašena teza.

Danas je jasno kako je upravo Teslino postignuće, te nadahnuće tadašnje elite, pomognuto nekim vanjskim utjecajima uveliko pomoglo da se razvije istraživačko rudarstvo. Koje je uveliko pokazalo kako se neke stvari na prostorima Balkana ne događaju ni slučajno, a ni iz nekih romantičnih poboda.

Otvaranjem rasprave oko Trepče, neko si je pucao u nogu. Zašto je to učinio i zašto se uvelike potrudio da dođe u posjed rudnika, pokazat će vrijeme. Ono što sigurno neće pokazati, jeste ekonomsku korist za kraj u kojem se nalazi.

redarmy @ 13:17 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
82699
Index.hr
Nema zapisa.