Moj internet dnevnik
Red army
Blog
subota, kolovoz 13, 2016
Spoznaja da zemlja koju ste stvorili, nije u stanju zauzeti mjesto koje ste joj odredili, tjera vas u to da gurate ponovno ono što ste pokušali tek nešto prije koju godinu, razbiti.

U predizborno vrijeme, kada je sve moguće, a kada se čuje i ono što nitko normalan ne vjeruje da će se dogoditi, svjedočimo u Hrvatskoj otkrivanju stvarnog sporta u politici.

Bilo koja politička opcija koja nastoji osvojiti vlast u svojem projektu uvjek drži figu u džepu. Jedno obećava dok se penje po vlast, a sasvim drugim se stvarima bavi kada ta vlast postane. I nije to samo kada se osvoji vlast, jer u Hrvatskoj i opozicija ima navadu da vara ne samo birače, već i sponzore.

Zvijezde prošlogodišnjih općih parlamentarnih izbora bila je udruga građana "Most". 

Pomognuta sa nekoliko strana, među ostalima i iz vani, kako financijskim, tako i nematerijalnim sredstvima, ta je udruga trebala, a u tome je i uspjela privući i oko sebe objediniti raznorodne skupine protesnih birača, onih koji svoj glas nisu vidjeli ni kod jedne od dvije sada velike koalicije, koje predvode u osnovi dva krila istog SKH.

"Most" je obećavao i kao takav se očekivalo, da će se napokon dogoditi politička evolucija u Hrvatskoj. 

Prešlo se preko činjenice da su glavni osnivači te udruge, u osnovi bili i među osnivačima jednog ultranacionalističkog, po mnogim karakteristikama klerikalno-fašističkog pokreta-"Hrast".

Očekivalo  se kako bi upravo ta potka, uz neku vrst face liftinga, moglo dovesti do formule koja bi donjela kao korektiv vlasti, ako ne i na vlast novu stranu, koja po svojim nazorima pripada tvrdom centrizmu, a po dokrtini demokršćanstvu.

Vjerovanje je bilo kako bi i blago oslanjanje na katolički kler na terenu, moga tome pomoći.

Ono na što se nije računalo jeste na ljudskiu ćud.

Umjesto da djeluju kao korektiv koji bi trebao privesti zemlju poput Hrvatske u okvire demokratskih i uljuđenih država, po svemu pretvorivši je u jednu "dosadno društvo i državu", taj pokret se profilirao kao amorfna masa u kojoj se od naznačenih ideja nije ništa bitno iskristaliziralo.

Jedino što je sada jasnije, a to nije bilo vidljivo na početku priče, jeste, da u pokretu preovladavaju rigidne desna zastranjivanja, kada su u pitanju vrijednosti poslijeratne Europe, ljudskih i manjinskih prava.

Zbog toga je upravo upitno koliko je dobro podržavati tu tvorbu na hrvatskom političkom prostoru.

"Most" nije uspio. Projekat je umjesto civilizacijskog poboljšanja, Hrvatskoj donio civilizacijsko vraćanje u povijest. Sustavi su se počeli urušavati, dok su opća prava građana i čovjeka svedena na puki nacionalistički kolorit.

Sam voođa te udruge, nije se uspio nametnuti u onom elementu koji Hrvatska treba, a to je povećanje sloboda. 

Jer, samo u nepunih godinu, zbog njegovog zatajivanja, Hrvatski položaj kod ulagača i u poslovnoj sferi, otišao je za tridesetak mjesta na dolje.

A sve to jer isti nije imao državničke vizije i istinoljubivosti da pred javnosti prikaže stvarno stanje u kojem se država našla. Samo iz razloga što je osjetio potrebu da cementira postojeću svoju poziciju u pregovorima sa lokalnim Kaptolom.

Iz samo ove male analize, jasno je kako predstojeći izbori u Hrvatskoj, ne donose ništa novoga. Jer u laž i korupciju utopljena politička elita, nije voljna napraviti više doli lagati i varati. Koristeći se pri tome najprizemnijim fašističkim metodama ili ako više vam odgovara boljševičkim.

Kako se za ništa drugo nema moči, osim uvesti Hrvatsku u "karantenu", onda je velika koalicija ili pak vraćanje SKH na vlast, jedini razuman oblik zadržavanja društva koje se raspada na nekom okupu.

U protivnom se mora ići sa uvođenjem protektorara, što u ovom geopolitičkom trenutku u Europ i svijetu, i nije baš tako jednostavno, a kamo li jeftino.

redarmy @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 2, 2016
Što će donjeti obilježavnje oluje? Istupe. Čije? Kakvi su?

U svakom nastupu ili istupu,zavisno sa koje strane dolazi, uglavnom se ili veliča vojni uspijeh i minorizira stradanje civila, dok sa druge ide obrnut proces- umanjivanje vojnog uspjeha suprotne strane i naveliko kukanje nad sudbinom onih koji su otišli sa svojih ognjišta.

U takvom "ping-pong" odnosu prema jednom događaju, razvio se na svim stranama i "ping-pong" efekt, koji je u mnogome ugrađen u državno djelovanje prema akterima tih događaja.

Hrvatska strana se nastoji sakriti iza potrebe da dan kada je vojna operacija "oluja" već uveliko trajala, posveti svojim veteranima i dobrovoljcima. Dok Srpska strana uvelike nastoji "oplakati" tugu onih koji su otišli iz svojih domova u izbjeglištvo.

Nakon dvadeset godina od tog događaja bilo bi valjda red da obje strane sjednu za stol i podvuku crtu ispod tog događaja, te navedu što je konačan rezultat te operacije?

Sagledajmo prvo kako je stvarana i tekla operacija "bljesak".

Samoj operciji, njenom provođenju i izvrđenju predhodili su intezivni kontakti sa ondašnjim snagama UN-a na terenu. Sada je jasno kako su argentinski i jordanski kontigent u sastavu UN-a u zapadnoj Slavoniji aktivno učestvovali u operacijama protiv pobunjenog domicilnog stanovništva. Pri tome ni jedna od zaračenih strana ne iznosi da su obje strane bile nacionalno izmješane. I to stoga, kako bi se dobila ona patina i naboj za održavanje nacionalnog jedinstva toliko potrebnog malim nedemokratskim režimima.

Slično je bilo u operaciji "oluja". Ulogu Argentinaca i Jordanaca, preuzeli su drugi, ali je operacija izvođena na sličan način.

U konačnici. Pripreme za operaciju počinju na početku ljeta 1995.godine, izviđačkim letovima bespilotnih letjelica sa  nekoliko aerodroma i pomoćnih uzletišta u Dalmaciji. Radi se o uzletištu pored Ploča, aerodromu Brač, te uzletištu na otoku Prviću. Uz povremeno korištenje aerodroma Zemunik.

Operacije izviđanja predvodile su strane službe,ali i prvatne tvrtke sa kontakima u američkoj administraciji, koja je bila izuzetno zainteresirana da suzbije djelovanje Rusije na terenu,a sve po izvještajima koji su dolazili od obavještajaca sa tog područja.

Plan je bio jednostavan. Upasti u tadašnje UNPA zone, suziti teritorij koji su kontrolirali pobunjenici, prikupiti pri tome što više naoružanja i prisiliti poubnjenike na pregovore.

To je bio plan onih koji su planirali orginalnu "oluju". 

Ono što se kasnije dogodilo na terenu, sa izvornim planom nema veze. Ali ima veze sa izdajom. Izdajom velikog saveznika, dogovaranjem sa ljutim neprijateljem.

Sve ovo ima uporište u samo jednome, kako su počele pripreme za vojno završavanje rata na Balkanu, tako su tekle pripreme za evakuaciju stanovništva,prvo iz rubnih zona sukoba sa pobunjeničke strane, a potom i sa čitavih teritorija, sa konačnim naglaskom na "na vječno riješenje nacionalnih pitanja". Pogotovo dva glavna aktera tog sukoba.

U konačnici, poznato je više ili manje kako je operacija "oluja" završila. Manje je poznato da je na Hrvatskoj strani učestvovalo skoro dvjesto tisuća vojnika iz svih rodova vojske, a na drugoj strani nešto proko četrdeset tisuća vojnika. 

Ovime je bilo osigurano da operacija mora uspjeti, ali je konačno ta operacija doživljela fijasko.

Umjesto, da po planu zapljeni potrebnu količinu naoružanja kojom bi se opremila mala, ali suvremena vosjka, kakva je HV bila projektirana za narednu deceniju, do toga nije došlo.

Krajinska vojska imala je u svojem sastavu dvanaest aviona, helikoprere "gazela" i MI-8, sustave protivzračne obrane, dalekometnu artiljeriju sa raketnim jedinicama. I još dosta toga. Nešto jest dopalo u ruke HV-a, ali se radilo o zastarjelim ili pretežno trofejnim modelima naoružanja. Uz dosta municije, koja je bila skladištena na nekoliko lokaliteta, ali se kasnije pokazalo da je "ozvučena", te tako neupotrebljiva za korištenje.

Pokušaj da HV, preko francuskih snaga dođe do haubica koje su bile u depoima UN, doživio je neuspjeh, tako da se u cijelosti na kraju operacije trebalo posegnuti za kupovinom naoružanja iz Ukrajine.

Srpska strana, iako je pokušala pokazati kako operacija nema legitimitet, nije napravila ništa da u cijelosti zaštiti stanovništvo za koje se smatrala odgovornom. Sustav se urušio četiri sata po početku operacija, u trenutku kada su turski fantomi onesposobili radio releje na Ćelavcu i Golom Brdu, pa je komunikacija između jedinica postala otežana.

Ulaskom u Knin, operacija HV-a na terenu je ušla u novu fazu. 

Iako prikazano kao poraz pobunjenih Krajišnika, to je bio samo početak težih okršaja koji su nastupili u narednim danima,uzrokujući teže gubitke u redovima HV-a i HVO-a.

Sa druge strane,peti koprus ABiH, nije imao većih gubitaka, osim što nije imao ni većeg uspjeha u presjecanju mostobrana kod Kulen Vakufa na rijeci Uni. 

Krajiške snage su po "planu" trebale svoje otstupanje zaustaviti u Srbu. Okupiti tu vojne komandante i početi sa aktivnom obranom. To se nije dogodilo. 

Iza toga, dolazi do nekih čudnih previranja.  

Konačno dvadeset godina od te operacije, slavlje uvelike zamagluje činjenicu, da je Hrvatska iz rata izašla bez pobjede na bojnom polju, sa planom iz Erduta, koji je postao dio ustavnog poretka te zemlje. Sa teritorijem na kojem je više od dvadeset posto površine, ispražnjeno od ljudi i stvari, uz kontinuirano osipanje cjelokupnog stanovništva,koje se sada koncentrira uglavnom u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i ponešto uz granicu sa Slovenijom.

Gubitkom stanovnika izgubljene su godine privrednog uravnoteženog rasta, BDP- je strmoglavo kliznuo prema periodu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dok je infrastruktura zbog prevare počinjene prema saveznicima u totalnom kolapsu. A to se tiče dalekovoda, telfonije, željeznice, brodarstva. Iako se može podičiti velikom mrežom autocesta, zbog načina na koji su ove izgrađene, dolazi sada do naplate zabluda i tehničkih grešaka, one uzimaju svoj danak.

Uvjerenje Srba da će ih "matica" zaštititi, te da će se nekada vratiti u svoj kraj, nerealna su. Oni su samo bili i ostali moneta za potkusurivanje, ali dio njih i danas sanja nešto što sa njihovom povijesti nema spoja.

Osjećaju da su izgubili, ali ne priznaju zbog čega je do gubitka došlo. Nisu spremni se suočiti sa time, i od toga početi razvijati nove odnose tamo odakle su došli. 

Pogotovo, što su ih na pojedinim mjestima nakon "oluje" pokušali zamjeniti drugi nesretnicima, onim iz BiH i sa Kosova. Onima koji sa sredinom u kojoj su naseljeni nemaju nikakav osjećaj pripadnosti, osim da su "Hrvati". A to su zato jer su Katolici, kao što su oni prvi "Srbi" jer su pravoslavci.

Danas je konkrento vidljivo da privredne aktivnosti u nekada UNPA zonama, nema! Nema ni suživota, ali ni osnovnog plana kako će taj život dalje teći.

Sve se završava na obljetnici "oluje", koju ovdje namjerno pišemo malim slovima, zbog svega onoga što je ona trebala biti, a nije nikad postala.

Ili pak jest, za sve one koji su samo jer su te godine ušli u HV, ostvarili prava koja im ne pripadaju. I za one koji su Hrvatsku vidjeli kao "Noinu Arku Hrvatskog naroda", koja gle ironije danas pušta na sve strane. Kao i dosta onih koji su otišli, da bi počesto i tuđu imovinu prodali državi koje su se bojali, po cijenama koje na tržitu nebi ostvarili. Započinjući sa time život mnogo dalje od Srbije.

Srbija u ovome nije amnestirana, pa vas pozivamo da o tome pogledate presudu ICJ iz Haga, gdje u potankom,tisuću stranica debelom izvještaju stoji kolika je čija krivica za događaje u Hrvatskoj,za događaje u "oluji".

 

redarmy @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 27, 2016
Hrvatska je promašena!

Zaključak je to eksperata koji se brinu za održivi razvoj EU, ali i onih koji su učestvovali u prekrajanju europske mape, nakon devedesete prošlog stoljeća.

U svim svojim analizama za prostor nekadašnje SFRJ, stoji da osim djelomično Slovenije, niti jedna od država nastalih nakon raspada složene federacije kakva je tadašnja SFRJ bila nije zadovoljilja skoro ni jedan uvjet koji neku državu čini državom.

Analize daju naslutiti kako je polički sustav koji sada egzistira napose u Hrvatskoj, uveliko identičan onome prije promjena u Europi. 

Na vlasti su i dalje uglavnom iste obitelji, istih političkih ideologa komunističke ideolojige, ili su ih pak kao u nekim nepotističkim državama, zamjenili njihovi potomci.

Razlika se vidi u potpunom odklonu od demokratskih princimpa i europskih standarda, iako je Hrvatska trebala biti primjer provođenja tih standarda u svakodnevnom životu.

Odnos prema različitostima, toliko se pogoršao da je u Hrvatsku stvarno neuputno slati azilante i/ili izbjeglice, jer postoji velika vjerovatnoća da će u državi kakva je Hrvatska, sa društvom koje je hiper senzibilizirano na nacionalističkoj matrici, ti imati velikih problema.

Problemi se sagledavaju kroz događaje, i pojedince, koji prisustvuju tim događajima, a za koje se tvrdi da su produžena ruka pojedinih političkih skupina, uglavnom onih većih, gdje ti pojedinci i skupine provode različite vidove pritiska sa ciljem zastrašivanja i eliminiranja onih koji su na bilo koji način različiti. 

Pod različitosti se ne uzima samo etnička, nacionalna i vjerska razlika, već i činjenice koje se tiču slobode izražavanja, pristupa informacijama, jednakosti pred zakonom. 

Uz još jedan veliki grijeh struktura, u kojima organi vlasti na raznim nivoima i u raznim izvedbama, krše prava pojedinaca i skupina, počesto djelujući kao ekstremistički bat, na svakoga tko im nije po nekim njima poznatim modelima.

Hrvatska je neuspješna i iz toga što se nakon svih ovih godina od sticanja neovisnosti, pokazalo da je rat, onaj drugi svjetski rat, u Hrvatskoj još uvjek živ i da ga uglavnom vode iste skupine kao i prije sedamdeset godina

Iako u Ustavu, Hrvatska naziva sebe sljednicom pobjedničke vojske pod komandom Tita, u stvarnosti se provodi državni revizionizam, u kojemu se notorni kvislinzi i njihova ideologija nastoji rehabilitirati, a sve pod agendom nacionalnog jedinstva.

Katolička Crkva u Hrvatskoj u tome je jako aktivna, iz razloga koji nisu poznati ni vizitatorima, koji uvelike navode, kako se vjerovatno ispod takve mračne ideološke potke krije pretjerano trošenje sredstava iz crkvenih resursa, za osobne potrebe dijela klera, navlastito za onaj dio klera koji je naklonjen Kaptolu.

U svakom slučaju, kriminal je ono što ne štedi niti jedan dio državnih, kao ni društvenih struktura u Hrvatskoj.

Nepotizam, klijentelizam i neplaćanje računa, a posebno izbjegavanje plaćanja poreza, tolikih su razmjera, da država godišnje gubi dva državna deficita. Dok je stanje sa infrastrukturom iz istog razloga katastrofalno.

Samo iz činjenice da Hrvatska uglavnom živi od turizma, za sada se ne navodi sva opasnost koja za turiste i domaće prijeti na prometnim infrastrukturama.

Ne spominju se ni činjenice o vodi koje na večem dijelu Hrvatske nije za upotrebu, kao činjenica da je zdravstvena zaštita zbog nakaradnog pristupa osiguranicima, srozana na razdoblje od prije devedeset godina.

U hitnim slučajevima ne postoje helihopterske intervencije, van vojno-civilnog sustava lokalnog HGSS. Jedine svijetle točke u cijeloj državnoj infrastrukturi.

Ali, službe koja je zbog svoje izvrsnosti, pod konstantnim pritiskom da se ugasi,jer država iako je upozorena od EU, ne daje dovoljna sredstva za nesmetano djelovanje službe koja je poluprofesionalna.

Stanje sa kreditiranjem pojedinaca i poslovnih skupina, sama po sebi je poglavlje za sebe. Do sredstava se ne može doći zbog kreditnog reitinga u kojem se Hrvatska nalazi, ali i činjenice da se država zadužuje uveliko na domaćem tržištu.

Najveći problem je pristupu tržištu rada. Do posla se može doći jedino koruptivnim radnjama, a u državnoj upravi je uveliko uvedeno javno pravilo da se ivestitore ucjenjuje, kako bi tzv. legalno, donacijama darivali one od kojih trebaju po zakonu dobiti ono što traže.

U takvoj situaciji roba i usluge koje se ostvaruju u Hrvatskoj skuplje su u odnosu na bilo koju drugu članicu EU, a ujedno je poslovanje time postaje nerentabilno kada se nastoji poslovati po pravilima globalnog tržišta.

Stoga je neupošljivost u Hrvatskoj jako velika. Najveći dio radne snage zaposlen je u državnim kompanijama, te lokalnoj i državnoj upravi.

Država upošljava i veliki dio tzv. privrede. Koja naslonjena na državu, služi za zadovoljavanje političkih ambicija vrhova jačih političkih grupacija u Hrvatskoj.

U takvoj strukturi, u realnom sektoru radi svega tridesetak posto uposlenih, dok u ostatku ima radnika koji rade i na nepostojećim radnim mjestima, što donosi debalans u cijenama koje nude na tržištu..

Odnos 1,1:1 umirovljenik na zaposlenog, donosi situaciju u kojoj je država u stanoj zoni bankrota, koji je tehnički bio izbjegnut još prije jedanaest godina, ali je to dovelo do peterostrukog uvećanja javnog i državnog duga. Dok je dugovanje građana uveliko prevazišlo vrijednost imovine istih.

U svakom slučaju, Hrvatska se pokazuje kakva nije. Ona bježeči u revizionizam, skriva povijesne činjenice o stvarnosti svojeg postojanja. 

Postojanja koje se bazira na kriminalu, otimačini, mržnji i anticivilizacijskim ponašanjem većeg djela stanovništva.

redarmy @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 20, 2016
Svaki puta kada se nešto ima dogoditi to najavimo.

Prošli put smo najavili neke promjene na relaciji Srbija-nacionalne zajednice, i to se dogodilo.

Pozvali smo EU i Rusiju da prizemlje Aleksandra Vučića, ali i da smire dvojnu Kolindu Grabar Kitarović, i to je učinjeno.

Potpisana deklaracija između mandatara za Premijera Vlade RS i Predsjednice RH, samo je njihova nevoljnost da priznaju vlastite poraze.

Sa jedne strane, nema se snage priznati kako je stvarno stanje. Srbija nema ni snage, ni sredstava da održava se na ovoj sadašnjoj veličini. Za tako što joj treba puno veći BDP per capita nego ga sada ima. Uz to nije u mogučnosti garantirati ni osnovnu provedbu potrebnih zakona u nizu privrednih grana, a posebno onih koje se tiču agrara.

Hrvatska Predsjednica priznaje da joj nije uspio posao sa preseljenjem i zamjenom stanovništva, koji je išao još dok je ona bila u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao što je jasno da joj neodgovara, da se zna kako je povijest Hrvatske duboko ukorijenjena u dijelove nekada jedinstvenog KundK carstva, čiji je i sadašnja AP Vojvodina dio.

Srbija uz sve svoje povike o potrebi očuvanja i zaštite svoje manjine na teritoriju susjeda, nije i ne čini gotovo ništa. Jer, za zaštitu treba imati sredstava, a rekli smo već, ta država nema sredstava ni za vlastito funkcioniranje.

Koliko je stanje ozbiljno govori, skoro dnevno urušavanje ekonomskih prilika. Najnovije, javno najavljeno je ukidanje treće smjene u Fiatu iz Kragujevca, zbog potpunog fiaska projekta auto industrije.

Dok, vremenske neprilike čine svoje, te dovode do prosjačkog štapa mnoge koji se bave voćarstvom u Srbiji.

Sama država, čudom nema čak sredstava za protivgradnu obranu, nema ni sredstava za prvu pomoć oštćenima i poharanima. Jednostavno, ima samo sredstava za vojsku i policiju, a samo to ne čini jednu državu.

Sa Hrvatske strane, stanje u većini rubnih,graničnih podrućja je katastrofalna. Stanje je toliko alarmanto da infrastruktura u neposrednoj blizini Zagreba ne funkcionira. A ne funkiconira ni u nekoliko većih gradovo u toj državi.

Svaki posao koji se pokreć u toj državi opterećen je kreditima sa visokim kamatama, što greenfield proizvodnju čini totalno neisplativom, pa predvladavaju uglavnom lom poslovi.

I ono što je najvažnije dvadeset sedam posto privredne djelatnosti čini turizam, što sa ostalim ulugama sačinjava preko pedeset posto učešća u BDP-u, što opet nije dovoljno za normalno punjenje budžeta. Tako da uskoro idu kaznene ekspedicije državnih službi kako bi stiglo više prihoda.

Dogovor koji to nije, na deklaraciji koja nikoga ne obvezuje, u stvarnosti je pokušaj otupljivanja pritiska koji se vrši na Beograd i Zagreb, da se napokon uljude, i počnu djelovati kao EU države, zapadnog tipa, a ne kao Orbanova Mađarska.

Tri strane, Mađarska, Hrvatska,Srbija, ovoga puta se dogovaraju, kao i mnogo puta ranije na štetu trećega, a to je AP Vojvodina.

Deklaracija i raniji bilateralni dogovori osim otupljivanja pritiska imaju za cilj da se do kraja devastira prostor koji svojim kulturnim nasljeđem ne odgovara trima malim nacionalizmima. 

Koliko će u tome biti uspiješnji ovisit će od udruženog djelovanja Washingtona, Brusselexa i Moskve. I sada dolazimo do poante.

Nacistima u Srbijanskim redovima, zastaje kost u grlu,kada im se govori da i Moskava ne odobrava puno toga kod sadašnjeg mandatara Vučića.

Da će mu Mirovića posebno naplatiti. 

Hrvatska se ne miri da joj nitko sa Zapada ne drži stranu, kao i da joj glasno prijete, ako se ne odrekne kršenja ranije potpisanih sporazuma, onog sa Kleinom pogotovo.

Uz to svako zapuštanje domokratizacije prostora koje nastanjuje hrvatska nacionalna zajednica u Srbij,ali i ostale, smatrat će se suradnjom nacionalista, i tako sankcionirati.

Botovima usprkos.

redarmy @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, lipanj 11, 2016
Nije vijest kada se dogodi bombaški napad, već kada političar naleti na vlastitu minu.

To se dogodilo Aleksandru Vučiću.

U velikoj želji da pokaže koliki je potencijal, da predstavi sebe kao prosvjetitelja i kao kreatora nove Srbije, da je time postao miljenik Zapada, te neosporni partner Vladimira Vladimiroviča, aktivirao je potezno odskočnu političku minu kojom je raznio svaku iluziju o sebi vlasti na čijem je čelu.

Njega se, a to on dobro zna postavilo na mjesto na kojem je, samo iz razloga da se izbjegne direktna okupacja Srbije i uvođenje direktne uprave sa strane, kao što je to slučaj u susjednoj BiH ili na Kosovu, ali odnedavno i u Makedoniji.

Trebao je, a nije denacificirati zemlju, modernizirati joj upravu, decentralizirati je i vratiti na kolosjek od prije dolaska miloševićevog režima na vlast.

Umjesto toga dolazi do retrogradnih procesa, u kojima se ne više policijsko-batinaškim metodama gase mediji i gaze medijske slobode, već se to čini kroz tajkunizaciju medijskog prostora Srbije. 

U tom procesu na tapetu prošle vlade, ali i sadašnjeg mandatara za Premijera Srbije bili su i mediji sa manjinskim programima u gradovima gdje nacionalne zajednice čine zančajni dio stanovništva. 

Nestala je Radio Subotica, Radio Sombor, Radio Vršac, Radio Bor, RTV Kragujevac, da ne spominjemo druge medije koje je kao što je slučaj sa novinskom kućom Politika, vlada Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem  nacionalizirala, a u cilju da se kroz nju prokazuje politika koja sa realnim stanjem u Srbiji nema veze.

Obraćajući se kroz razne tabloide, kroz Prvu TV, Aleksandar Vučić pokazuje koliko je plitak za političara kakvoga nova evropska Srbija treba.

On nije tip političara kojega bi poželjela za partnera Moskva. Ne vjeruje mu, a ujedno mu zamjera da svojom pronacionalističkom politikom u bitnom narušava prava malobrojne rusinske skupine u Vojvodini.

Uz to njegovo shvatanje pojedinih pitanja vezanih uz vojnu doktrinu neutralnosti, ne daje Vladimiru Vladimiroviču osnovu da Srbiji isporučuje moderno naoružanje.

Za EU i ostali dio Zapada, trebalo bi biti jasno sa kim ima posla. 

Manipulatorom koji se krije iza velikih fraza, krijući sopstveni strah, politički oportunizam i želju da na isti način kojim je djelovao kao ministar u miloševićevoj vlasti upravlja zemljom koja je više umorna od experimenata.

Jedan od tih je i "Beograd na vodi", veliki kompleks javnih kuća za bogate arape, koji bi tu držali svoje priležnice, a preko boravišta registriranog u Beogradu ostvarivali vojno-ekonomski upliv u tkivo EU.

Onaj koji to ne želi vidjeti suradnik je najreakcionarnijih struja, vahabista u islamskom svijetu.

U svojem stavu da na to zažmiri, a da u svojoj kući pritegne uzde osobnim slobodama, od slobode udruživanja, informiranja, do slobode rada i prava na rad, aktuelni mandatar u Srbiji uzeo je sebi za pravo da se obračunava sa tuđim mišljenjem i pravom ljudi na slobodu okupljanja i mišljenja.

Samo zadnje izjave u nekoliko intervjua na prvenstvenu na Prvoj Tv,ali i u aturiziranim komentarima u raznim tiskovinama, van Srbije su dovoljan razlog za odstupanje sa mjesta na kojem se nalazi ili mu se pretendira.

Ne može mu u tome pomoći ni pronacistička trgovina vrha SPC-a, koji bi pod jednu skupljao vjernike. Kao da su svi pravoslavni na Balkanu Srbi. 

E, pa nisu gospodo Episkopi i Vladike. SPC, ovakva kakvu je sada znamo nastala je dekretom regenta Aleksandra 1923. godine, ukidanjem samostalne Crkve u Vojvodini, Hrvatskoj, Dalmaciji, Austriji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini.

Zato zabranjivati Rumunjima da obavljaju svoju religijsku službu na svojem jeziku, protivno je kanonu. I dovoljan je razlog da se protiv gospodina Irineja pokrene postupak pred sudovima.

SPC, je ogledalo današnje Srbije,one koja odbija pogledati se u ogledalo i uvidjeti da nema prijatelja, nema rodbine koja bi htjela biti uz nju.

Samo zato jer takva odbija savjete koje stižu iz Moskve, Brusselexa, Atene, Istambula, Jeruzalema, Kaira, Washingtona...

Nakon svega, Aleksandar Vučić se okuražio suditi one koji mu oponiraju, a u istom trenu brani političke lunetike iz svojih redova. Uz svestranu podršku dijela klera, iako je jasno da je svojih 49% na izborima osvojio na krajnje neprimjeren način. Plaćanjem glasova paketima socijalne pomoći, preslagivanjem glasačkih vreća u putu, te postavljanjem svojeg čovjeka za predsjednia RIK-a.

Zbog svega ovoga, male od kuhinje mora otići. Aleksandar Vučić, to EU mora znati i tražiti, mora otići. A njegovo mjesto mora zauzeti netko tko će napokom Srbiji i Srbima reći koliko su mali da bi bili veliki, te koliko se miješanje u stvari suverenih zajednica poput BiH, neće toleritati. 

Kao što je važno reći da bez federalizacije Srbije, ona nema što tražiti u EU, ali ni u EAU....

redarmy @ 12:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 9, 2016
Komentare ne komentiramo, jer se u mnogome ne oslanjaju na ono što pokušavaju komentirati, a počesto se ne naslanjaju na realnost u prostoru i vremenu.

Govoriti danas o dostignučima u recimo Vojvodini u okvirima asimilacije pojedinih nacionalnih grupa, kao osnovu za neke od tvrdnji, pokazuje kako se službena politika u Beogradu nastoji prikriti u svojem ulasku u EU.

Ne želi se govoriti iz povijesnih konteksta, o različitosti dvaju srpska mentaliteta. Onoga u nekadašnjoj KundK Monarhiji, od onog u Knjaževini Srbiji i u prostorima koji su bili dugo diijelovima nekih drugih carstava.

Okruženi njemačkim utjecajem u svemu, od poslovanja do društvenih odnosa, pa time i obiteljskih odnosa, pravoslavno stanovništvo prostora koji je daleke 1856. godine postao autonomna pokrajna unutar ugarskog dijela Monarhije, ali i ostali stanovnici toga prostora, svoja duhovna, etička pa i etnička shvaćanja dijelili su svojim najbližim susjedima. 

U takvom okruženju miješanje vijera i ljudi na različite načine i na raznim mjestima, nije bilo ništa neobično.

Činjenica da je pismenost i uprava u Srbiju stigla iz Vojvodine, dovoljno govori o kulturnim dosezima dvaju cijelina.Također je činjenica da je sve do Miloševićeve "jogurt revolucije" Vojvodina bila dva puta razvijenija od uže Srbije. Dok je danas u statusu polukolonije, na dnu po BDP-u u Srbiji.

Sve ono što je infrastrukturu na prostoru Pokrajne činilo sličnom onoj u Austriji i Bavarskoj, današnja Srbija je i zadnjim odlukama Ministarstva prometa, derogiralo, ukidajući aktivne pružne pravce u Vojvodini i ograničavajući broj graničnih prelaza sa susjednim zemlja. Svodeći ekonomiju u Pokrajnu na nisko akumulativni nivo.

Svatko kome je stalo do dobrobiti AP Vojvodine, određuje se prema događajima u njoj na način da traži da se njena povijesna državotvorna prava poštuju.

Tim prije što je Vojvodina "svojevoljno" na čisto montiranom izjašnjavanju zastupnika njene skupštine od 29.11.1918. godine pristupilo kraljevini Srbiji i Crnoj Gori, kao poseban entitet.

Da je tokom cijelog postojanja Kraljevine Jugoslavije, činila posebnu Banovinu. Da bi u toku drugog svjetskog rata dogovorom tamošnjeg stanovništva svih nacionalnosti, uključujući i Švabe, zatražila priznanje AVNOJ-a kao posebne cjeline u novoj federativnoj Jugoslaviji.

Cijelom projektu su se suprostavili srbijanski komunisti i građanski političari, a zbog čega je J.B. Tito, na prijedlog Đilasa, preinačio stremljenja Vojvodine u Autonomnu Pokrajnu u sklopu Federalne Demokratske Srbije, koja ima još i Autonomnu oblast( stupanj niže od pokrajne) Kosovo.Koje je zbog poznatih razloga dugo bilo pod tada Saveznom upravom.

Sljedeći neke unutrašnje potrebe Prezidij na ćelu sa J.B. Titom, donio je na kraju rata odluke o ukidanju statusnih prava Podunavskim Švabama i Austrijancima. Natjeravajući ih da se opredjele na kraju gdje žele živjeti. 

Na njihova ognjišta dolaze koloni iz pasivnih krajeva Jugoslavije, pa čak i Egejski Makedonci i Grci, nakon završetka građanskog rata u Grčkoj i poraza grčkih partizana. 

Ta  nova mješavina trebala je vremena socijalizirati se u prostor koji je deset puta bio razvijeniji od prostora iz kojih su koloni došli u kolonizaciju. 

Dosta onih koji su došli "vlakovima bez voznog reda" se nije snašlo i bilo je prisiljeno vratiti se odakle je i došlo.

Oni koji su ostali, poprimili su sve osobine ranijih njemačkih stanovnika. Do te mjere da su ih mnogome kopirali.

Iako je u tavom društvu postojao tihi bojkot Mađara, zbog uloge Hortijevaca u okupaciji Kraljevine Jugoslavije. Tihe diskriminacije preostalog njemačkog i astrijstkog stanovništva, kao i trzavica između domaćih i dođoša, ono što je donjelo pojavljivanje Miloševića i njegovih jogurat revolucionara, bio je divljački upad u mirnu, antifašistički opredjeljenu i uljuđenu sredinu, u kojoj se rad cijenio više od toga tko si i odakle si.

Danas nakon svega, govoriti da ne postoje sentimenti za samobitnost onoga što je Vojvodina bila i jest, u stvarnosti je spin službeni politike koja zna svoje nemogućnosti držanja sadašnje Srbije na okupu.

Zna da ako se zakotrlja u Novom Sadu, ode Novi Pazar, i obrnuto. I tu neme veze što su dvije trećine stanovnika Vojvodine etnički Srbi. Jer, Srbija još nije shvatila da biti Srbin ne znači misliti isto, osjećati isto. Posebno kada se jedinstvo održava umjetno, silovanjem Radio Televizije Vojvodine, gašenjem lokalnih medija, rušenjem prava nacionalnih zajednica, postavljanjem na vodeće funkcije pobegulja iz Hrvatske i BiH.

Sami Hrvati iz Vojvodine nestaju nakon dogovora iz Graza, pokojnog Bobana i Karadžića, kojemu je kumovao još jedan pokojnik Šušak. Tada je naređeno, a Praljak priznao na sudu da se dvije trećine Hrvata iz Vojvodine ima preseliti u nekad večinski srpska područja u Hrvatskoj. 

Do razrade i obistinjivanja ovog plana dolazi u ljeto 1995.g.

Kao što su saveznici nakon drugog svjetskog rata priznali Austriji da je bila prva žrtva nacističke agresije na Europu, tako bi se i Vojvodini, trebalo priznati pravo prve žrtve miloševićeva velikodržavlja. Te joj se vratiti državnost po ustavu  SFRJ i SR Srbije iz 1974. godine uz klauzulu o pravu veta na sve zakone koji zadiru u egzistencijalna pitanja pokrajne.

Sadšnji mandatar za premijera Srbije, trebao bi početi o tome razmišljati, te početi pregovore u Novom Sadu, prije nego mu to mnogo brutalnije ne bude nametnuto negdje sa strane. Ma koliko on mislio da je nečiji miljenik. Posebno sada kada je čudnim metodama osvojio vlast i u Vojvodini.

redarmy @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, svibanj 28, 2016
Ovih dana prisutna je latentna vojna napetost u pojedinim dijelovima Balkana.

Prvo su Albanci izvukli sve što imaju na položaje za treniranje strogoće prema, navodno izbjeglicama,na jednom dijelu svoje obale.Da bi potom iz nekog samo njima poznatog razloga vježbe ukupne borbene sposobnosti provela i Vojska Srbije, na dijelu teritorija koje administrativno je AP Vojvodina.

U ova dva odmjeravanja znanja i vještina, tj. gole vojne sile, kriju se dva različita razloga.

Dok Albanci nastoje pokazati EU i pogotovo glavnom savezniku SAD-u da su spremni i sposobni riješavati po njima jako složena pitanja.

Koliko je pitanje ljudi u bijegu pred nesrećom složen problem, teško se može reći. A pogotovo nije jasno zbog čega bi se u odnosu na moguću izbjegličku krizu, moraju koristit, pomorske, zračne i oklopne snage?

Ne očekuje li se u stvarnosti da bi izložena obala Albanije mogla poslužiti za svojevrstan desant IS grupe na Europu? Ili se pak zaključuje da stanje u tzv. Državi Kosovo, daleko od poželjnoga?

Dnevno otrkivanje sve većeg učešća stanovništva Kosova u raznim akcijama od Ukrajine, preko Bliskog Istoka do Arabijskog poluotoka, uvelike zabrinjava vodeće krugove u Albaniji, suočene sa sve prisutnom krizom, pomognutom totalnom prometnom izoliranosti od ostatka Europe. 

Sva privredna aktivnost, koja bi trebala imate utjecaj na razvoj te zemlje svodi se na nešto starije prerađivačke industrije. Dok ona koja bi trebala davati više novca, preljepoj zemlji kakva je Albanija,industrija turizma, nemože doći do izražaja i zbog jako loše infrastrukture, te pravne nesigurnosti van uobičajenih turističkih zona.

Neshvatljivo je da zemlja sa planinskim masivima koji bi i zimi, kao i ljeti mogli davati veliki priliv toliko potrebnih deviznih srestava, još stoje neistražena za veliku većinu stranaca.

Suočena sa time, sadašnja vlada, kao nekada i vlada Envera Xodxe, svoju aktivnost okreće ka švercu oružja, i gradnji -devastraciji prostora- velikih akumulacija i hidroelektrana, iako je svima jasno da promjenom klime, ono što je ranije bilo isplativo, sada prestaje to biti. Kiše je sve manje, a snjegovi često izostaju, na nižim visinama.

U svakom slučaju nedavno izvlačenje pušaka iz ormara i dekonzerviranja teškog naoružanja, poruka je domaćim snagama, da je vlast voljna to primjeniti, kada se osjeti ugrožena.

Slično je to Srbijanskom mjerkanju mišića. 

Zemlja je devastirana. Srbi su gladni i pogažena ponosa. Odlaze u velikim kolonama iz Srbije, a na njihova mjesta dolaze oni koji su pobjegli sa svojih ognjišta iz ostatka nekadašnje SFRJ.

To dovodi do velikih nesuglasica, počesto do nelagodnih situacija u kojima domicilno stanovništvo, ono pridošlo iz drugih prostora, gleda sa velikom dozom odbojnosti, na što pridošlice odgovaraju getoizacijom i radikalizacijom svog ponašanja.

Sa druge strane, do ovoga dolazi upravo sada, kada je jasno da oni koji su se nadali dolaskom u "svoju" Srbiju da će tamo imati poseban tretman. Odnosno da će im država pružiti sve ono što oni smatraju da imaju kao privilegiju svojih ranijih zasluga za srpstvo.

Umjesto toga suočili su se prvo sa potrebom odlaska sa Kosova, a potom iz Vojvodine, grupirajući se uveliko oko samog Beograda, gdje kroz svoj rođačko-gorštački mentalitet nastoje držati mnoge uslužne djelatnosti i poslove u javnoj upravi.

Takvav pokušaj u Vojvodini, naletio je na mine, prvenstveno od strane domaćih Srba, kojima se bahatost, neobrazovanost i posesivnost novodošlih,upregnuta u poluslužbenu politiku netolerancije toliko zgadila, da su svojim "rođacima" preko granice, pristiglima nakon zadnjih ratova u njihove šorove, "pomogli" da se povuku na rezervne položaje.

U tome se krije i onaj magučan podatak da je od 1981. godine do danas, iz Vojvodine "nestalo" oko trista hiljada stanovnika. Što će reći da je tzv. razmjena naroda, potpuno propala.

Ali je ekonomski taj projekat tu pokrajnu u Srbiji koštao stotine milijardi Eura, te velikog nazadovanja u razvoju. A što je danas otvorena rana na tijelu "jedinstvene" Srbije. I o čemu čak vladajuće SNS, Aleksandara Vučića, otvoreno govori.

Ono što se u biti krije iza svega, jeste nezadovoljstvo i tiha,ali tvrda opozicija službenoj državnoj vlasti i Beogradu, kao personifijaciji te vlasti.

U očekivanju gubitka izbora, a znajući za svu svoju "popularnost" u Vojvodini, premijer u dolasku povukao je sigurnosnu ručku, zvanu Vojska Srbije.

Vojsci je dato da pokrene akcije, koje bi trebale valjda zastršiti moguće autonomaške elemente, ili pak elemente povezane sa vanjskih faktorima, spremne da se upuste u neki novi državni projekat.

Nema veze, što vojnih objekata, vrijednih spomena, Vojska Srbije, nema na teritoriju Vojvodine, zbog raznih razloga. Pa bi stoga i djelovanje koje je prikazano na zadnjim manevrima, obuhvatilo djelovanje Vojske Srbije u uglavnom nacionalno mješovitim sredinama i na dijelovima gdje ona može djelovati po načelu udri i bježi.

Suočen sa krađom izbora u Vojvodini,nekadašnji premijer je vojnom vježbom odgovorio onim koji traže da se istraže neke nelogičnosti pri zadnjim izborima. " Svi koji sumnjaju u njega bitit će determninirani".

Jedino nije jasno kako mu se događa narod, kako se događaju prepadi na stanovnike Beograda, kako mu nestaje novac iz Bora, kako mu se događa gaf oko vojvođanske televizije, i ostale stvari.

Vojna vježba je i pokušaj da se pasiviziraju oni elementi koji bi mogli na fonu nacionalističko-fašističkih sentimenata krenuti sa SNS-om u obračun kada, Aleksandar Vučić prizna Kosovo.

Pridošlih Srba je malo, da se suprostave ogorčenoj većini domaćih starosjedilaca. A Putin nije voljan da prima nekoga u egzil. 

redarmy @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 25, 2016
Potpuna glupost ovih dana provijava iz političkih događaja u Hrvatskoj.

Minorne, ali glasne grupe neonacista, pod kodnim imenom Za Domovinu, pokušavaju providno revidirati povijest, tražeči da se zabrane tzv. znakovlja komunizma.

Kako se radi o deklarirano velikim vjerinicima, glupost postaje sve veća. 

Jer, u svetim knjigama rečeno je da je upravo zvijezda najavila rođenje Izabrnog, i da su Tri kralja slijedila tu zvijzdu do mjesta na kojem su se poklonili tek rođenom Isusu.

U svojoj gluposti, uskogrudosti, nesnošljivosti, dotakli su dno i u tome im pomažu i dijelovi lokalne Katoločke Crkve, sa dosta visokim prelatima, koji se sve učestalije oglušuju o traženja Svetog Oca.

Za njih rat nije završio, oni rat koji su započeli devedesetih godina prošlog stoljeća nisu vodili za oslobođenje, već za dominaciju nad prostorom i ljudima. Nastojeći da prozitelizmom unište druge vjerske zajednice, kako bi došli do potpune prevage u vjerskim pitanjima.

Umijesto toga im se dogodio lom,a u prostor koji su svojim razornim djelovanjem napravili, ušetali su neki drugi, sa svojim viđenjem vjere.

I ne samo to, negacija vlastitog vjerovanja je tolika da se umjesto univerzializma Katoličanstva, zaziva neka kvazi državna vjera, protkana natruhama fanatičnog tumačenja kršćanstva.

U tim svojim aktivnostima, koriste se marginalne ličnosti, koje su po mnogim pitanjima, oštetile Katoličku Crkvu, kako materijalno, tako i moralno, svodeći je na vojno-političku sektu, koja bi trebala čuvati ono što se nigdje u učenju crkve ne spominje.

Svojim djelovanjem ti pojedinci, počesto nacističkih osjećaja, naljeću na ostale svoje sunarodnike, kada se ovi usprotive rigidnosti, koja graniči sa totalitarizmom. Kršeći tim svojim sugrađanima svako pravo koje bi Ustav i zakoni trebali štiti.

Posebno se jarosno obrušavajući na manjine, kako vjerske, tako i ostale, sve u nadi da će glasnočom i prijetnjama proči sa svojim nazadnjačkim idejama.

Sve ono što se želi postiči u sadašnjoj Hrvatskoj jeste brisanje kolektivne memorije, te uspostavljanje neo-ustaških postulata, koji sve je jasnije trebaju dodatno učvtstiti promašene političare u mantijama u njihovom bolesnom uvjerenju da imaju nekakvu mesijansku ulogu.

Zbog takvog bolesnog stava, Kurija je počela uklanjati sedam biskupa i dva nadbiskupa, zbog čega se nakon jedne reforme, na tapetu tih istih našla i Republika Srpska.

Na stranu što ima osnova za tvrdnju da tamo katolika skoro i nema, ali istina je i ta da su te katolike prije dvadesetak godina preko granice u "njihovu domovinu" prevodili upravo ti prelati, u dogovoru sa političarima koje su svojski ucjenjivali i kontrolirali.

Zato ako sa jedne strane imate gdu.Markić i gđu.Ilinčić, morate dobiti i njihovog kontraparta u BiH, Biskupa Komaricu, a sve u zamišljenoj bitci za pravovjernost i slobodu, fašističke misli ogrnutog svećeničkim habitom. U traženju mogućnosti da se pobijedi čak i u sukobu sa Papom.

Dolazak do ove faze, uzbunio je mnoge faktore u EU i svijetu, koji pozivaju i prozivaju upravo imenom i prezimenom one koji su svojim djelovanjem unazadili svu ideju demokracije. 

Do te mjere da im smeta  petokraka, sveta oznaka koja obilježava i krunu Gospe, a koja se nalazi na zastavi Ujedinjene Europe.

redarmy @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 17, 2016
Sva riješenja koja se nude za jugoistok Evrope, u svojim osnovama imaju stare tenzije, koje se prelijevaju iz stoljeća prije Velikog rata.

U time trzavicama učestvuju oni koji zaboravljaju koja je priroda svijeta koji živi na tim prostorima. Ljudi koji u svojem postojanju uvelike njeguju rudamentalnu sveru psihe, počesto se  prema raznim posebnim grupacijama ljudi ponašaju kao prema nižoj vrsti, sa izuzetnom sklonošču za auto destrukcijom i desrtukcijom uopće.

Iz tih svojih osnovnih postulata postojanja, zasnovano na kulturi deseterca i fiktivne povijesti izvedene iz mitova koji sa stvarnim događajima nemaju veze, stvara se plodno tlo za zločine, kojima povijest jugoistoka Evrope obiluje.

Naime, iako je stvaranjem novih nacionalnih država na tom prostoru, bilo za cilj demokratizacija cijelog prostora, do toga nije došlo, već se stanje sa pravima pojedinca i grupa, pa i cijelih nacionalnih zajednica gora nego je to bilo u vremenima kada su taj prostor tvorile složene nad nacionale tvorevine i razna carstva.

Stanje sa pravima vlasništva, osobnim i radnim pravima gora je nego je to bilo daleke 1898. godine, kada u jeku krize tadašnja KundK monarhija uvodi javne radove, na čijim plodovima uživaju i današnja pokoljenja jugoistoka Evrope. Ili su pak uživali do momenta kada je bauk privatizacije popalio sve ono što je nekada označavalo zajedničku imovinu svih građana.

U odnosu prema migrantima, najbolje se ocrtava stupanj tolerancije, ali i prihvatljivost suživota različitosti na tom prostoru. 

Jer, ako u Bugarskoj mlate migrante, loveći ih kao zvijeri po šumama i planinama, pa do bodljikave žice na Sutli, granici između Slovenije i Hrvatske. Ali i posvemašnje nezainteresiranosti za cijeli taj proces u BiH, zbog poznata razloga nacionalne raslojenosti. Uviđamo kako je stvarno stanje društva koje bi trebalo biti, ali nije zdravi bedem obrane Evrope od mogućih prijetnji izvana.

Zato sve podjele koje se stvaraju oko drugog svjetskog rata i poratnog perioda, samo su nastavak svega već viđenog iz ranijih kako smo rekli deseteračkih legendi o junacima, koji su hrabro pali, i uvijek nesretno.

Gdje se u svemu tome kao opravdanje nekog stradanja, nalazi izdaja ili nečasno ponašanje onog drugog.

Stanje oko priznavanja povijesti je stoga u mnogim zemljama jugositoka Evrope poražavajuća. A negiranja povijesne zbiljnosti tolika, da se počesto morate zapitati, ta tko je dobio što, koji rat ili revoluciju?

U svakom slučaju na sva ta pitanja odgovor koji se daje ima svjetonazorski predznak u kojemu glavnu ulogu daju ubogi svećenici, zadojeni svojim viđenjima vjere, u svijetu koji nevjeruju u ništa, osim u to da pripad izabranom ili nebeskom narodu.

Politika, nespremna voditi društvo, uređivati države, povodi se za takvim stanjem, i počesto uzima aktivnu ulogu u kreiranju totalitarnih odnosa na jugosistoku Evrope. A sve to iz straha od stvarnog stanja koji pogađa taj prostor.

Kao prvo, nestanka radno aktivnog stanovništva, povećanja umirovljenih i bolesnih, time radno neaktivnih, kojima se prava moraju isplaćivati, a što se radi stalnim zaduživanjima na tržištima kapitala. 

Sve do momenta kada se dug mora vratiti, i počinje rasprodaja svega na sebi i oko sebe.

Jer, da bi se ti dugovi mogli vratiti, države sa jugosistoka Evrope morale bi imati stanovništvo, a onon je sa cca 50 miliona iz 1981. godine, danas pao na ispod tridesetak miliona. A to znači da su se prihodi država smanjili, te da se pokretanje industrijskih aktivnosti može smatrati nemogućim.

Zbog svega ovoga, jače je pozivati se na izgubljene ratove i grobnice koje se ne želi istraživati po pravilima povijesne znanosti i forenzične arheologije...

redarmy @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 7, 2016
Sada je potpuno jasno kako je politika vođena proteklih dvadesetak godina, od strane zapadnih sila prema jugoistoku Europe bila pogrešnja.

Od onog sramnog momenta kada je neka tamo Badinterova komisija razbila jednu državu, osnivačicu UN, preko krvavih masakara diljem te iste zemlje, i nasilnog preseljenja stanovništva kao smišljene politike određenih ljudi u toj istoj zapadnoj sferi uticaja. A sve zbog nerazumjevanja povijesti jugoistoka Europe.

U takvom nerazumjevanju moglo se dogoditi, da nekadašnji komunisti, njihova djeca i unuci postanu tvrdi nacionalisti koji su tobože preveli hard-core socijalistički sustav u modernu demokrciju sa kapitalističkom potkom.

Ti isti nositelji te demokratizacije, odradili su to na način koji se bazirao na Titovom Ne Staljinu, do odlučnog zabijanja glave u pijesak pred realnim nagnučima povijesne zbiljnosti, sadržane u otvorenim dogovorima oko ratnih operacija na terenu, devedesetih godina prošlog stoljeća u Balkanskim ratovima.

Pri tome u djelovanju nije bilo razlike,nema je ni danas između tzv. desnice i kvazi ljevice. U stvarnosti oni se međusobno nadupunjuju, dajući jedni drugima razlog za postojanje, i povijesni opstanak.

Odluka Badinterove komisije je kriminalna, jer nije u stvarnosti odlučila o cijelovitosti Ustavnog rasčlanjenja nekadašnje federacije. Nikada nije utvrdila uvjete za međunarodno priznanje novoosamostaljnih država. Ta komisija je postala generator svih onih zločina kojima je utvrđeno sada nepodnošljivo stanje nesloboda, gušenja ljudskih i nacionalnih prava, gaženje dostojanstva pojedinaca, kao i utjelovljenje novog tipa kapitalizma- rođačkog kapitalizma, zasnovanog na otvorenoj javnoj kasi, za potrebe točno određene grupacije ljudi, počesto povezanih rodovskim i političkim vezama.

Sva ona krvava događanja od Prijedora, preko Zadra i Splita, Mostara, Banja Luke, Hrtkovaca, Stupna Dola, Neđarića, Mrkonić Grada, Vukovara, Donjeg Srba pa do najveće tragedije ovih prostora Srebrenice, sa krešendom u bici za Makedoniju, imala su za cilj udaljavanje Europe od stvarnih potreba njenog razvoja. Ujedinjena i utvrđenja na stvarnim postulatima njenih utemeljitelja. 

Rastući sukobi nakon odluke Badinterove komisije, donjele su Europe podijeljenost i ponovno rođenje separatnih ideja razvoje i djelovanja, Sve u cilju dominacije tom istom Europom od nekih sa strane.

U cijelu stvar je bila uvučena Amerika, potom Turska, pa Rusija.

Ove tri su u raznim dijelovima sukoba, sve do danas stvarni akteri sukoba na prostorima nekadašnje SFRJ, gdje ih vuče stoljetno rivalstvo za predominaciju nad ne samo tim strateški bitnim dijelom Europe, već i zbog potrebe uticaja na događaje u samoj EU. 

Dok je Amerika navodno štitila univerzalne vrijednosti zapada, demokraciju, slobodu i toleranciju, pomogla je nekima da provedu etničko čišćenje svojeg prostora, da se nesmetano mješaju u stanje susjeda, dovodeći sebe u sitaciju da danas od sramote nemože reći ništa kada drugima treba prigovoriti za slično ponašanje.

U stvarnosti američko nedjelovanje prema tzv. saveznicima, koji su se pokazali gorima od bilo kakva neprijatelja, koštala je i košt Ameriku utjecaja i brda love, koji je mogal upotrijebiti na sasvam drugačiji način. Ovako se događa da joj na teritoriju koji je smatrala svojim dominionom, nema tko provoditi politiku, jer stanovništva nema, ili pak rapidno nestaje.

Turska se pokušava reetablirati, uzvratiti kršćanskoj Europi za sva povijesna omalovažavanje i vrijeđanja. Zato će koristiti svoje "prirodno" pravo da zaštiti muslimane na Balkanu, da potiče njihove zahtjeve za većom participacijom u društvenom životu i državnim pitanjima. Pri tome se neće libiti koristit se svim mogućim metodama. Dapače, Turska je aktivno devedesetih koristila svoju vojnu silu u sukobima na Balkanu na strani jednog svog stoljetnog saveznika, svog trojanskog konja na zapadu.

Ruska pozicija ja jasnija. Srbiju i Srbe, treba toliko koliko oni nju. Iz interesa da smanji NATO pritisak na samu sebe. Kao i da pokaže kako je suradnja sa Moskvom dobra. No, Srbi su prevrtljivi, nedostojni trajne brige. Nešto više dostojni nego njihova braća Crnogorci, kojima promjena mundira, nikada nije bila odviše bitna, da ne slave to kao čojstvo.

Američki potez da za svog žandarma na juoistoku Europe postavi Albaniju i Albance, pokazalo se kao potpuni promašaj. Jer je taj saveznik aktivno učestvovao u podizanju IS-a na Bliskom Istoku. Uz pomoć oružja koje je iz kasarni u Gospiću, Republika Hrvatska dopalo u ruke "muslimanskih pravednika".

Novac dobiven takvim aktivnostima korišten je za osobne probitke ljudi uz vlast.

A da bi sve to pokazali kao regularno za to su pokušali optužiti ljude koji su se aktivno zalagali za sve one postulate na kojima počiva Povelja UN. Idući toliko daleko da su te ljude doslovno držali, ali i drže u otvorenom zatvoru.

Sadašnje koketiranje sa srbijanskim Premijerom, samo je nastavak takve propale politike, koju u dogovoru sa ostalim inozemnim akterima na jugoistoku Europe treba hitno mjenjati.

redarmy @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
80070
Index.hr
Nema zapisa.